otvorim 24 sata na netu kad vidim ovo....stvarno me šokiralo,žao mi je da ovako,na ovaj način odlazi velika glumačka legenda i veliki talent...a što reći...počivaj u miru legendo...(odmah me ovo podsjetilo na njegov film "What dreams may come",ko ga je gledao znat će zašto)

Nakon svega što je napravio, imam osjećaj da je preminuo dobar prijatelj. Vanserijski talent i ponajbolji komičar svoje generacije. RIP

Samo 63? ne pretjerujte..

60-te su nove 30-te!
Tko se kako osjeća u svojim godinama njegov problem, osobno 63 vidim kao pripreme za mirovinu ali ne i za grob xD Zapravo mi je šarmantan taj "samo 63" :)
...ali otom potom kad balavac poput mene dođe u te godine, najvažnije trenutno jest da je otišao jedan čovjek koji je volio nasmijavati druge i što god bila istina o njegovoj psihi, may he rest in peace and smile in Heaven. 

Još jednom, počivao u miru. Što se tiče godina, budući da je danas prilično realno doživjeti i 90-u, normalno da može biti "samo 63". To je sve stvar trenutnog pogleda, kad sam imala 15 sve 30 mi se činilo staro, a sad to naravno nije tako. 

cala, i ja sam se odmah sjetila tog filma, samo nisam znala engleski naziv. Kako sam bila mala, samo se sjećam naziva "I ja ću budan sanjati" i dueta Gibonnija i Vanne i moram priznati da uz film tako savršeno paše... 

A gle, da ima puno ljudi koji preminu i ostanu nespomenuti, dok sva svjetla pozornosti padaju na "slavne" i "poznate", to je bez sumnje istina i to žalosna. Također se slažem da je cjenit nekog samo jer je slavan (a bez poznavanja) besmisleno, ali ako je čovjek sa manama kao i svatko drugi onda je ok i ponašati se kako bi trebalo prema svakom "običnom" i reći: "Hey, šteta je što si je to napravio. Sucksa." Nije bio ništa bolji od drugih ljudi, samo je imao sreće da bude izložen pozornosti za razliku od onih ljudi koji su radili velika (ako ne i veća) djela u svojim skromnijim životima.

Nije problem u tome što je smrt "slavnih" toliko uzvišena i (pre)cijenjena jer je svaki život jednako vrijedan, problem je što se ne posvećuje isto toliko pažnje drugima koji su nas napustili. 

Nije isto cijeniti nekoga kao osobu i cijeniti njegov rad.

Što se tiče samoubojstva, jako je teško nekome tko nije osjetio pravu depresiju to shvatiti, tu bol. Pročitala sam odličnu usporedbu: nalaziš se na 80. katu zgrade u kojoj je požar koji nikako ne možeš ugasiti niti će te itko spasiti. Smrt je neizbježna. Hoćeš li se baciti u smrt ili čekati da polako izgoriš? 

@arista

Zapalit ću cigaretu, sjesti na rub prozora..i uživati u pogledu..

a s tobom su još u sobi sin u invalidskim kolicima koji se usrao i upišao od straha, autistična kćer koja lupa glavom u zid na kojem su već mrlje od njene krvi, majka nepomična u krevetu vrišti i tvoja žena koja se objasila na tebe i viče jebi me, jebi me, to nam je zadnja prilika....

što ćeš učiniti??

a što imaš živce svaka čast...magarac ko magarac... :)

arista je na ovo mislila - 

 “The so-called ‘psychotically depressed’ person who tries to kill herself doesn’t do so out of quote ‘hopelessness’ or any abstract conviction that life’s assets and debits do not square. And surely not because death seems suddenly appealing.

The person in whom Its invisible agony reaches a certain unendurable level will kill herself the same way a trapped person will eventually jump from the window of a burning high-rise. Make no mistake about people who leap from burning windows. Their terror of falling from a great height is still just as great as it would be for you or me standing speculatively at the same window just checking out the view; i.e. the fear of falling remains a constant.

The variable here is the other terror, the fire’s flames: when the flames get close enough, falling to death becomes the slightly less terrible of two terrors. It’s not desiring the fall; it’s terror of the flames. And yet nobody down on the sidewalk, looking up and yelling ‘Don’t!’ and ‘Hang on!’, can understand the jump. Not really. You’d have to have personally been trapped and felt flames to really understand a terror way beyond falling.”

rekao David Foster Wallace - Za Pulitzera nominirani pisac koji je počinio samoubojstvo

Hvala mario. Ja sam samo htjela reći da je jako, jako teško shvatiti depresivnog čovjeka ako u tom stanju i sam nisi bio. Ne moraš ga niti probati shvatiti, ali ne treba osuđivati. Svi imamo neke svoje demone.

ovo što je napisao Foster samo potvrđuje da netko ovdje ne razumije engleski, ako je prikaz zgrade u plamenu izvučen iz tog konteksta, i krivo tumači njegov pokušaj obrazloženja duševnog stanja depresivnog čovjeka uspoređujući dvije potpuno nepovezane situacije, osim konačnog rezultata u vidu smrti...također, da bi itko mogao relevantno pisati o svemu gore navedenom trebao bi se naći u tim situacijama i imati adekvatno obrazovanje koje bi mu omogučilo obrazloženje tijeka misli prije samog kraja...btw, ne zaboravite gušenje od dima prije samog izgaranja i potrebno vrijeme...što više razmišljam sve mi se besmislenijom čini usporedba na @aristin način čak i na hipotetskom nivou...jednako je teško shvatiti i onog u gorućoj zgradi, možda i teže jer on nije bolestan...

Valjda je jasno da se ovdje plamen i zgrada ne navode kao "primjer" nego kao nekakva metafora. Analogija je sasvim na mjestu.

Većina ljudi je religiozna, pa religiozan samoubica se isto činom bacanja kroz prozor nada nekakvom mega-luftmadracu, možda nekakav raj koji će mu odagnat sve te brige. Pa čak se ljudi koji i nisu depresivni bacaju sa zgrade jer su čuli da je prizmeljenje na ta mega-luftmadrac nevjerovatno dobro (samoubilački terorizam i slične bolesti)

Izgleda mi i da mnogi fulaju poentu koju je @rosinante htio iznijeti, a to je: "Trudi se da misliš pozitivno."

No opet kažu, "Budali je more do koljena." Što više "misliš", više se opterećuješ; što si manja budala sve si manje sretan, a kako god to hipsterski/hipijevski zvučalo, sreća bi valjda trebala da bude svakome nekakav primarni životni cilj. Budimo budale i mislimo pozitivno.

Meni ova samoubistva poznatih imaju i neki morbidno-optimistični kontekst: U svom ovom džumbusu materijalizma i kapitalizma anonimnom čovjeku se šalje poruka da novac i bogatstvo ne znači automatski i sreća, pa možda počnu aktivnije tražiti sreću u malim ili makar malo manjim stvarima (opet malo hipsterskih klišeja).

Nešto u njegovom stilu (da nije sve grim u topicu)

http://www.ign.com/articles/2014/08/12/robin-williams-to-be-memorialized-in-wow

Lijepo od Blizzarda, ovo im nije prvi put da tako nešto naprave.

Veliki glumac nas je napustio.