Meni baš nekako nije jasno zašto mi to natjecanje doživljavamo tako ozbiljno, ukočeno, kompetitivno? Ak' baš moramo sudjelovati (a ako je ovako skupo kako je aya napisala, onda baš i ne moramo), čemu takav grč kako moramo pobjediti, biti najbolji, gordo i dostojanstveno prezentirati brda, doline, gore, more, drugarstvo i dobrotu nas Hrvata i prelijepe nam domovine?
Meni naš nastup na tom Eurosongu izgleda kao kad neki seljo beljo dođe u društvo u koje nekako duboko u sebi osjeća kako ne pripada, da su oni predobri za njega, pa se jadan sav ozbiljan grči biti pametniji nego sto je, znoji se da nešto ne sjebe, a svi ostali se opušteno uživaju i zabavljaju.
Nina je prototip nekoga tko je sujetan, smatra se top klasom u Hrvatskoj i sad je ogorčena na cijeli svijet, kako je drski smradovi nisu prepoznali. A koreografija je s onim plesačima i plahtama kaj ih natežu u epohalnom klimaksu izdrkavanja njenih glasovnih mogućnosti bila nešto do tada neviđeno. 
Barem za nekoga u zadnjem stadiju Alzeheimera i ko je zaboravio sve prethodne nastupe.
Nek ide Gobac tamo, Kawasaki 3p, netko zabavan. Pa nek bude dobra zajebancija, a kog onda boli kurki jesmo prvi ili zadnji?