Dobar avanturistički obiteljski film.
Riječ je o istinitoj priči koja je već (labavo) adaptirana u animiranom obliku za „Balto“. Ovaj igrani film prikazuje drugu, zanemarenu stranu te priče o prvoj ekipi pasa za saonice poslanoj po lijekove koju je predvodio pas Togo.
Osim što nije animirani, nije ni film u kojem životinje govore ili čujemo njihove misli, no Togo je jako dobro karakteriziran putem svojeg ponašanja i način na koji ga pratimo od malog nestašnog psića do očvrsnulog heroja je odlično napravljen. Pas je odlično dresiran i premda nisam bio siguran u nekim scenama kolika je upotreba CGI-ja a koliko prikaz pravih stunt-pasa, sve akcijske scene teku glatko, nije primjetno da je išta off.
Osim Toga, odličan je i lik Seppale koji malo po malo ruši svoje barijere strogog uzgajatelja pasa da bi prihvatio psa kao „čovjekovog najboljeg prijatelja“. W. Dafoe je odličan u toj ulozi kao i J. Nicholson koja glumi njegovu suprugu i veliku podršku u životu na hladnoj Aljasci.
Kinematografija je prekrasna, koristi puno velikih prostranih prikaza snježnih krajeva Aljaske, planinske klance, pa i proljetnog buđenja prirode. Žao mi je što film nije pušten u kina, jer mogu si zamisliti da bi na velikom platnu sve izgledalo još efektnije, pogotovo popraćeno uz odličnu glazbu u filmu.
Jedino što mi se nije svidjelo na filmu i što mi je bio poveći trn je montaža, tj. pretjerana upotreba flashbackova. Ok je ako je film predvidljiv, iako je rezultat poznat pitanje je kako je priča došla od točke A do točke B. Bit filma je da stvori tu iluziju priče. Film počinje viješću o epidemiji i dolaskom velike snježne oluje, počinje nekom kulminacijom i to je samo po sebi ok, no dok smo bačeni u centar napete radnje, ona svako malo bude prekinuta poduljim flashbackovima o Togovom odrastanju godinama unatrag. Od početka je jasno da će se Seppala i Togo sprijateljiti i premda su ta sjećanja iz prošlosti simpatični i dirljivi trenutci, čudi me da film nije prikazao tijek događaja u kronološkom tijeku. Čini mi se da bi film tada imao puno bolji tempo te da bi priča išla postepeno prema vrhuncu i napetost bila veća jer nije isprekidana flashbackovima. Iz takvih razloga obično ne volim flashbackove, to je lijen način objašnjavanja, ali ovdje barem nisu zbunjujući.
Jedini primjer dobre upotrebe flashbacka u filmu mi je bio pred dirljiv kraj
Sve u svemu, simpa film i ne samo za ljubitelje pasa.