Ukoliko je Nolan imao za cilj navesti publiku na promišljanje o našem mjestu u prostoru i vremenu a istovremeno nas zadiviti vizualnim efektima i šokirati intenzitetom i spletom emocija koje se izmjenjuju,kako u protagonistima tako i nama,onda možemo reći da je u potpunosti uspio u svojoj namjeri.Naime,predstavljajući Zemlju,odmah na početku,u gotovo dokumentarnom stilu,kao odumirući dragulj,nameće se pitanje koliko vremena je ljudskom rodu zaista još preostalo na ovome,našem idealno pozicioniranom zrnu prašine,te se teško oteti dojmu koliko smo sretni a koliko se,istovremeno,nemarno odnosimo prema jedinom domu kojeg imamo.Navedena premisa po kojoj je čovječanstvo rođeno na Zemlji ali mu "sudbina" nije umrijeti na njoj već napustiti je,generalna je ideja koja pokreće likove i prožima cjelokupnu priču.
Interstellar,zapravo,ne bih ni nazvao samo filmom već i doživljajem,iskustvom,festivalom za čula i konceptom budućnosti gotovo.U njemu,mi smo praktično sudionici priče jer shvatamo da,nažalost,sudbina likova i ono što preživljavaju,lako može biti i naša sudbina.Dok se na platnu izmjenjuju zadivljujući prizori Svemira i misterioznih pojava koje ga krase te panorame novih svjetova,naše misli ponovno i neminovno lutaju u tu neodređenu,neizvjesnu budućnost te dolazimo do zaključka da poduhvat sličan ovome,možda i bude jedina šansa čovjeka za preživljavanjem.Vizualni spektakl u potpunosti je praćen intenzivnim emotivnim nabojem jer teško je ne osjetiti težinu žrtve koju podnosi neko ko napušta svoju porodicu ili pak ljutnju,razočarenje i bijes onih koji su primorani biti ostavljenji.Film,također,pokušava dati i odgovor na pitanje da li će u nekome eventualnom,grandioznom i pionirskom poduhvatu spašavanja svijeta biti moguće voditi se isključivo naučnim postulatima,biti "sterilno" racionalan i gledati na sve isključivo sa aspekta vrste a ne biti vođen ličnim motivima,odnosno,da li će ono što nas čini ljudima u takvoj,trenutno nepojmljivoj situaciji,biti prednost ili kamen spoticanja.
Kada u svu moralnu i naučnu kompleksnost viđenoga uvedemo i pojam relativiteta,onda je lako zaključiti da će "Odiseja" na kojoj se nalaze naši junaci u potpunosti promijeniti njihove živote ali,što je možda i važnije,našu percepciju na svakodnevne male radosti koje olako uzimamo.Suosjećajući sa njima,u svjetlu "neprirodnog okruženja" u kojem su se našli počinjemo cijeniti vrijeme koje imamo i ljude koje smo eventulano uzimali zdravo za gotovo.Nema potrebe dodatno napominjati da je glumački faktor besprijekoran uz neočekivano dobrodošao dodatak u vidu multifunkcionalanih robota,koji osim što su od pomoći na "terenu" pružaju i povremeni,suptilino humoristični bijeg od surove stvarnosti koja okružuje aktere priče.
Niti jedan film nije bez mane pa tako ni Interstellar,međutim,lično sam od njega dobio sve što sam želio - grandioznu,epsku ali istovremeno i duboko personaliziranu priču o hrabosti,žrtvi i važnosti porodice a sve to uronjeno u beskraj svemirskog prostranstva i teško pojmljive koncepte vremenske relativnosti.Interstellar će,vjerujem,svakome individualno postaviti neka nova pitanja dati svakome drugačije odgovore i što je najvažnije navesti na razmišljanje o ličnoj i egzistenciji čovjeka kao vrste,stoga,za mene,najviša ocjena predstavlja jedini logičan pečat kojime mogu zaključiti jedinstveno filmsko iskustvo koje mi je film pružio.