Pošto sam iz Pule gledao sam ovaj film već u Areni na filmskom festivalu u Puli...

Sviđa mi se film jer je jednostavan film,ali i na neki naćin poseban.

Armin tata je humorističan pun snage i voli svog sina, podržava ga,trudi se oko njega

Armin je povučeno dijete u pubertetu {uglavnom tinejđer (teenager) } il tak neš.

Ali vi pogledajte film i nemojte dozvoliti da vam ja ispričam cijeli film, heh.

Evo pogledao sam ili bolje reći "pogledo" sam i ovaj film, pa ga mogu prokomentirati.

Po meni ako nemate što pametnije onda ga gledajte. Jednostavno otupio sam gledajući ovaj film.

Ali dobro bez obzira na sve, to je priča o odnosu oca i sina, njihovom problemu i ponosu, "tipa nema ti para za koje bi se ja prodo".  

Fil je prva liga. Izvanredna priča o roditeljskoj ljubavi i očevoj ambiciji. Nisam bila u Bosni dugo, ali vjerujem da je i dobro dana sredina iz koje dolaze. Ugodno iznenađenje.

Nedavno gledala. Odlično odlumljen odnos između oca i sina, ni treptaj oka nije slučajan, a kamoli pokreti. Ovo je film gdje se mnogo više informacija čita iz očiju Arminovog oca i Armina...

Iako je dobitnik mnogih priznanja, iako hvaljen od publike, meni je ovaj film bled i anemičan. Jedino je Emir Hadzihafisbegović uspeo sa puno energije, elana i optimizma da prikaže istinsku očevu ljubav prema simu. 

Danas je nedjelja, dan za opuštanje, radije gledajte neki dokumentarni program nego ovaj film, ja ga nažalost gledao prije nekoliko godina, nemojte si i vi upropastiti nedjeljnju večer, ocjena 2.

danas se gleda Lošo NU2, kakav armin kakvi bakrači, sačuvaj me bože "domaćih" filmova.

ja zabrijao da je to loso iz plavog orkestra,i mislim si.. koji ti je ...?
tog armina nisam gledao, jer ne volim hadziblatra..

i meni je taj hadžikakogod antipatičan kad ga vidim na tv reklami (jer njegove filmove ne gledam) okrenem program.

a lošo je davor domazet admiral bilo mu je zabranjeno doć na htv sve ove godine, gledao sam ga po regionalnim tv postajama i na YT, prvi pravi gost u NU2 nakon dugo vremena.

sad salu na stranu,film je zaista prosjecan,staticne scene,dugacki tupavi pogledi,podjeca me malo u tom smislu na filmove slavonske tematike pokojnog sovagovica,s tim da je sovagovic bog za hadzi.....
p s nisam gledao tog losu,zaboli me za njega..

Najbolji Sviličićev film, kisela atmosfera vješto dočarava plitkost neispunjenih želja, snova, pa čak kasnije i života u jednoj Bosni. Poslijeratni mentalitet ne jenjava i u mlađim generacijama, ali toplina ljudi je neupitna... Uvijek me potrese i osvijesti.

I ja sam jedan od onih kojemu nikad nije bilo jasno što je u ovom filmu tako dobro. Sječam se kada sam ga prvi put gledao na televiziji i ostao strašno razočaran nakon toliko pohvala što sam ih čuo o njemu te godine kad je snimljen. Prejednostavan, prelagan i rekao bih neambiciozan film, nekako trul i nezanimljiv već od prve minute. Očeva ljubav prema sinu solidno je prikazana, mada isto ništa posebno. Ritam filma je užasno jednoličan, pa i tih jedva 80 minuta koliko traje postaje zamoran za gledanje. A što se tiče prikaza poslijeratnog mentaliteta, "Gori vatra" i "Ljeto u zlatnoj dolini" su remek djela naspram ovoga.

Kakvi su naši životi? Jednostavni, statični, jednolični, neambiciozni, skrojeni po rasporedima, na momente depresivni... Zašto onda uvijek hoćemo da filmovi budi uzbudljivi, zabavni, zanimljivi, herojski, obojani svim bojama? Takvi filmovi su showbiznis projekt. Lažemo sami sebi da bi se zabavili dva sata.

Ovo je film koji ne pokušava biti film i u tome leži njegova ljepota. Gluma je apsolutno nenameljiva, nepretenciozna, nitko ne pokušava biti NEŠTO... Ritam je pravocrtan i tu se najviše ocrtava preslika života i životarenja. Ambicije i potop ambicija. Nevidljiva ruka koja kroji sve, pa i dijete iz srednje Bosne.

Istina, imaš pravo u mnogo čemu. Životi običnih ljudi i jesu obični i netreba tu tražiti neka uzbuđenja, ali ako bi tako gledali onda se filmovi mogu snimati o bilo čemu i onda bi svaki film bio dobar samo zato jer je kao realističan. No upravo me to i muči kod ovog filma. Koliko ga se sječam ( gledao sam ga prije nekih par godina), lik oca je prikazan malo previše idealno, pa je samim time i realističnost dovedena u pitanje. Takvi ljudi su u običnom svijetu nažalost iznimke. Nemogu se niti složiti sa tim da su naši životi baš toliko depresivni i neznam zašto se to stalno forsira u našim filmovima od 2000- tih pa nadalje. Također, ljudi reagiraju različito u različitim životnim situacijama, a ovdje je ponašanje likova isto od početka pa do kraja.

Gledao sam dosta filmova nekih drugih neameričkih kinematografija gdje su ti obični životi puno bolje prikazani nego ovdje.

Lik oca nije idealistički prikazan. On pije, psuje, ne zna neke društvene manire u 'novom' svijetu... Ali neizmjerno voli sina na svoj način.

Filmovi se trebaju snimati o svemu, dok ovi festivalski obično podižu ljestivicu i ne možemo ih gledati kao projekt s osnovnom fabulom i nekom zaokruženošću. Europska kinematografija se tu posebno ističe, a ovo je naš film, o skoro pa našim ljudima, na našem poslijeratnom području. I kao takav ima zacementirani šarm u vidu našeg mentaliteta i 'jada'...

Marlonbrando, nadasve lijepi i pronicljivi komentari.

I mene je doduše film razočarao prvi put kad sam ga gledala i to po liniji dobrih, starih i velikih očekivanja. Očekivala sam neku tešku kulminaciju kojoj bi glavna potka bila neka ratna trauma i to nimalo suptilno izrečena, a kad ono totalna škrtost u priči. Priču kao da si moraš ispričati sam jer film toliko latentno priča o traumama da valjda ni u jednom trenutku gledanja ne prestaješ očekivati neko otkrivenje i samo golica i provocira maštu bez da udijeli imalo pravog fabularnog materijala.. Neki bi stoga rekli da nema mesa, ali kao što Mbrando kaže upravo u toj njegovoj posvemašnjoj neambicioznosti leži njegova ljepota i izniman značaj za filmografiju ovih prostora pa i šire.

Zapravo me film toliko rastužio i dirnuo da bih ga teška srca opet mogla pogledati. Dvaputa mi bilo sasvim dovoljno. Za film koji ima tu moć rekla bih da zaslužuje mjesto koje mu dodjeljuje struka, a i dio publike.

vas dvoje me podsjecate na bracni par u situaciji kad zena potice muza da prepricava  samo njima smijesne i interesantne zgode,na koje se ostatak drustva kurtoazno smjeska a u biti se beskrajno dosađuje

Gluplji film u životu nisam gledao. Besmislen.