To što HRT pušta ovakve filmove(i to još kao Ciklus antifašističkog filma) pokazuje da se moderna hrvatska država preko svog javnog servisa, a osjeti se to i inače, polako i sigurno svrstava na pravu stranu, glede Drugog svjetskog rata. Ti jugoslovenski ratni filmovi sem jake ideološke osnove imaju i jednu opštečovječansku antifašističku poentu. Najprije ih treba posmatrati iz tog ugla. Nakon rata u kojem su partizani izašli kao pobjendici, i uzevši u obzir da je Narodno-oslobodilačka armija i od svijeta priznata kao glavna antifašistička vojska na teritoriji bivše Jugoslavije, sasvim je logično da će antifašistički filmovi imati i ideološku osnovu, u kojoj će se pobjednička vlast slaviti kao superiorna, a nastojati nipodaštavati njene protivnike, naročito oličene u ustašama, četnicima, belogardejcima, i sl. Da bi što više postigli crno-bijeli efekat poslijeratni jugoslovenski kinematografi su sve "ne-partizane" predstavljali jednakima(pa su, npr, i četnicima oblačili crne ustaške uniforme), da bi narod o njima stvorio jedinstvenu sliku, nasuprot partizanima.
Samo onaj ko baštini, na ovim prostorima, partizansku borbu baštini zvanično i antifašističku borbu. A moderna Evropa i moderni svijet počivaju na temeljima antifašizma.
Priča oko smrti doktora Mladena je u stvari, prema zvaničnim komunističkim istoriografima, priča o sukobu partizana i četnika, koji su, na kraju, barem zvanično, ubili doktora Mladena Stojanovića. Iako, u narodu Bosanske Krajine, u kojima je doktor Mladen i danas veoma "popularan" kola priča da ga nisu ubili četnici, već da je ubijen po nalogu samog Tita jer mu je u Bosni popularnost bila veća nego Titova.
Mladen Stojanović, sin pravoslavnog sveštenika iz Potkozarja, jedna je od najznačajnijih i najpoznatijih ličnosti u NOP-u i NOR-u.