Gledao sam nedavno „Lady Bird“ koji mi je ok ali nikakav poseban odmak od ostalih teen filmova. Svako malo me podsjetio na ovaj film koji me nekako više „uhvatio“, premda su oboje filmovi s napornim tinejdžerkama koje teroriziraju ljude oko sebe svojim pubertetskim postojanjem.

Ono čime mi je ova teen dramedija zanimljivija od ostalih, je neuobičajena karakterizacija u odnosu na klasične teen filmove.

Rijetke su pozitivne kvalitete glavne „junakinje“, Nadine, koje se moraju tražiti povećalom. No, gdje takvi filmovi obično pokušavaju izazvati empatiju i razumijevanje prikazom nesretnog života, disfunkcionalnosti u obitelji, nerazumijevanja itd, toga ovdje nema. Nije da ne sadrži takve klišeje, no ništa od njih nije u funkciji opravdanja umišljenog ponašanja tinejdžerke koja poput Sunca traži svoje zasluženo mjesto u centru svemira.

Gdje bi brat i samohrana majka mogli biti prikazani kao izgubljeni u svijetu svojih problema i nezainteresirani, ovdje su opremljeni živcima čeličnih konja, puno simpatičniji od glavnog lika i pokazuju da im nije svejedno. Lik učitelja nije tipičan strogi zid autoriteta iz svijeta odraslih prema jadnim, izgubljenim srednjoškolcima, ali niti tipičan empatični učitelj u ulozi pomoćnog roditelja, već  nezainteresiran poslom i uvijek spreman svojim sarkastičnim odgovorima dati pljusku realnosti u svakom razgovoru s Nadine. Ipak, i u tom neobičnom odnosu s teško podnošljivom učenicom, ima naznaka brige i nečeg simpatičnog.

Cijeli film je poput karikature teen filmova, i time mi nekako djeluje iskrenije.

Možda se ne mogu poistovjetiti toliko s likom iz „Lady Bird“ jer, za čudo, nisam tinejdžerka iz Sacramenta u Kaliforniji, SAD, koja ima fetiš na neobično ime i upisuje koledž... no nisam ni Nadine ali zbog manje specifičnih okolnosti su i barijere za poistovjećivanje bile manje. Štoviše, nikad nisam imao osjećaj ni da film to traži od gledatelja.

Nadine nema savršen život, no nema ni težak. Jedinu borbu vodi s time kako zavoljeti sebe. Želja za centrom pažnje i nezadovljstvo sobom u pubertetu je univerzalno iskustvo koje mi je u ovom filmu bilo bolje opisano nego u većini drugih filmova takve tematike. Ne poziva na empatiju, no dobro koristi glavnog lika kao podsjetnik na naše blamaže iz srednjoškolskih godina, proročanstva o smaku svijeta oko nečega što nam se kasnije kroz život pokazalo kao banalnim ili na trenutke u kojima nismo cijenili ono što imamo.