Problem imigracije u Europi prikazan u tipičnom Kaurisamakijevom stilu – surovo, tragikomično,  usporenih, oprezno koordiniranih pokreta likova i svega ostalog što mogu očekivati oni upoznati s njegovim filmovima.

Ponavlja tematiku iz „Le Havre“, no ovaj put sa sirijskim izbjeglicama u prvom planu. Posebno mi je ostala u pamćenju scena intervjuiranja imigranata gdje na pitanje kako je uspio prijeći granicu odgovara sa: „Jednostavno. Nitko nas ne želi vidjeti“, rečenica koja je dobar primjer crno-humornog tona i perspektive filma na cijelu situaciju.

S obzirom na temu, film je aktualan, no više se bavi manjkom empatije u društvu, ne pridajući pažnju njenim uzrocima, kao npr. strah od terorizma, različitosti itd. Dok mi se to s jedne strane čini kao propuštena prilika, to ipak tada ne bi bio tipičan Kaurisamaki. 

Čar njegovih filmova upravo leži u njihovoj jednostavnosti. Na kraju, to ide i uz njegov stil satiričnog prikaza društva koje često bude slijepo na neke stvari koje su jednostavne i očite. Jedan od onih redatelja koji zna da manje može biti više.