Kratki sinopsis:
Jong-su je dvadeset i nešto godišnji dostavljač koji na poslu susreće Haemi, djevojku koju je poznavao u djetinjstvu, ali o kojoj godinama nije razmišljao. Podsjetivši ga da se prema njezinom fizičkom izgledu odnosio okrutno (čega se Jongsu uopće ne sjeća) ova prekrasna djevojka zavede dostavljača čime započinje njihova nagla veza. Međutim, uskoro Hae-mi zamoli Jong-sua za uslugu: dok se ona nalazi na putovanju u Africi, on bi joj trebao pripaziti na mačku. Jong-su, naravno, pristaje premda započinje sumnjati u njezine osjećaje prema njemu, pogotovo nakon što se Hae-mi s putovanja vrati s Benom – zagonetnim mladićem i svojim novim (bogatim) prijateljem.
(preuzeto sa stranice kinoeuropa.hr)
Dugačak osvrt:
Burning je prekrasno i pažljivo konstruiran dvosmislen film.
Počinje kao tragična ljubavna priča koja postepeno prerasta u psihološki triler. Ipak, iako bih film najprije svrstao u ovo drugo, teško mi je uvrstiti ga u bilo koju ladicu žanra jer mi se čini da je to samom filmu bilo nebitno.
Film ima puno preokreta, no najvažnijim dijelom mi se čini scena pri početku filma - gdje Hae-mi i Jong-su prvi put sjede u kafiću i razgovaraju. Hae-mi priča o dvije vrsti gladi - „maloj gladi“ (stvarnoj biološkoj potrebi) i „velikoj gladi“ (nematerijalnoj, za smislom), te o pantomimi i kako nije važno zamisliti objekt u glumi, koliko zaboraviti da ga tamo nema.
Ta scena mi djeluje kao priprema gledatelja za ostatak filma, jer od nje nadalje, film ulazi u područje dvosmislenosti i metafora te ostaje prekriven tim misterioznim veom do kraja. Kao što sam glavni lik filma nije siguran u ono što se oko njega događa - je li ono produkt njegove ljubomore i požude tj. „velike gladi“, tako je i gledatelj izazvan da razbire između onoga što se dogodilo i vlastitih predrasuda i tu je gdje za mene ovaj film briljira.
Mišljenja sam da svaki tip filma ima svoje mjesto, bila riječ o blockbusteru koji je tu samo za razonodu i zabavu ili nekakav dublji art film prožet nekom porukom. Međutim, filmovi obično pružaju nit vodilju kroz priču. Ponekad se nađe kakav preokret koji se ne očekuje, no sve je unaprijed napisano i do te točke dolazimo jer nas je film tamo doveo. Ovaj film je dekonstrukcija takve strukture priče - izaziva gledatelje da sami sumnjaju u svoju interpretaciju i sami donose svoje zaključke.
Svi likovi imaju svoju tajnovit život koji je izuzetno skromno opisan a na gledatelju je da posloži kockice, isto kao što nikad nema konkretnih dokaza za sumnje koje su utemeljene prvenstveno na „filmskim predrasudama“ jer smo 157 puta gledali neki triler kao npr. „Gone Girl“ pa znamo da se mora nešto tragično dogoditi. Ovdje nikad nema konkretnih dokaza da se teze gledatelja potvrde, već je sve oprezno posloženo da sumnja bude što veća.
Pri tome nikada ne prelazi u područje fantastike, kao npr. Gilliamov „Brazil“, već cijelo vrijeme ostaje uvjerljiv u likovima i onome što se događa.
Najveće mane filma su mi njegova duljina i kinematografija.
Film traje 2 i pol sata a istovremeno zahtjeva strpljenje i aktivno praćenje. Tok filma je prilično spor u prvoj polovici i vjerujem da će to biti nešto što je teže izdržati, pogotovo ako čovjek nije raspoložen. Tih 2 i pol sata otežava i kinematografija. Nije da je loša, sasvim je u redu, ali u tome je i stvar. Sve je obično (btw, praktički nema ni glazbe, većina pozadine čine svakodnevni zvukovi) i ničime se ne ističe. Ne mislim da je to bio loš izbor, jer film očito pokušava biti realan, ali jednostavno nema nikakvih zanimljivih tehnika kao npr. u "The Favorite" da skrene pažnju i olakša tu duljinu filma. Također, valja napomenuti za svakoga tko namjerava uletiti u film i želi odgovore na kraju da ih neće dobiti.
Iz ovog filma se može protumačiti puno metafora. Dovoljno je samo malo čitanja po Internetu i naleti se na rasprave o značenju filma i njegovim temama poput: sukoba klasa, ljubavi, gubitka itd. Ne mogu potvrditi ni opovrgnuti niti jednu od njih, osim komentirati svoje viđenje filma, no neću ulaziti u to jer bi post bio još dulji a već ima poprilično redaka. Osim toga, dok se većinom priča o značenju filma, mislim da je ono najimpresivnije kako se rijetko koji film toliko trudi angažirati gledatelja i ovako blisko dočarati/izazvati osjećaj sumnje.
Uz sve navedeno, definitivno nije film za svakoga, ali je nešto drugačije.