Slažem se ja da čovjek ne treba projicirati svoje neuspjehe kao manu društva i nisam htio implicirati da društvo snosi krivicu za to što ovaj nije shvatio da se neće znati snaći izvan njega, u divljini. Raskoljnikov je ubica, Don Quijote je ludak, ali to ne znači da su kritike društva iznijete kroz sukob koji oni imaju s istim - neosnovane, a opet ne impliciram da bi neko trebao ubijati babe na ulici, ili se zabijati s kopljima u biro za zapošljavanje. Da bi neki lik došao u sukob on ipak mora kriviti nekoga za nešto, i uglavnom time lišavati sebe odgovornosti, a da nije sukoba ne bi bilo velikog dijela kanonizirane književnosti ili kvalitetnih filmskih drama.
Ustvari, mi se razilazimo samo u tački gledanja. Ti film posmatraš biografsko-kritički (odnosno posmatraš postupke stvarnog lika kao takvog), a ja dramsko-kritički. Obojica znamo da su Don Quijote i Raskoljnikov čisto fikcionalni likovi, a da McCandless kao lik ima biografsku pozadinu, ali tebi ta činjenica bode oči dok sam ja na nju zažmirio.
Ti tvrdiš: Lik je glup i naivan i stoga nije zaslužio film o sebi.
Ja tvrdim: Lik je glup i naivan i kao takav je idealan za kompleksnu dramsku obradu teme.
Mislim da nije stvar u nečijem (ne)shvaćanju, nego samo u različitim aspektima.
Iako se načelno slažem u tvojim pogledima na to kako bi se čovjek trebao odnositi prema životu i tvojom procjenom McCandlessa kao stvarnog lika, dopustit ćeš mi dozu arogancije u vidu tvrdnje da je ipak moje gledište ispravnije kada se govori o igranom filmu pa makar on imao i prefiks biografski, a da bi tvoje gledište bilo prigodno za neke egzaktnije psihološke ,filozofske, dokumentarne, naučne forme.
Ja bih vrlo rado gledao neku socijalnu dramu o Čehu izgubljenom na Velebitu koji je tamo pobjegao jer je naslijedio dug od tek preminulog starijeg brata; ili čak horor-komediju u kojoj ga, nakon što se ovaj izgubi, proganja velebitski vukodlak (eto „originalnih“ ideja za scenarij); a mogao bi se i bez takve pozadine napravit neki didaktičko-turistički dokumentarac. :P