Iskustvo koje je Baz Luhrmann prikupio radeći na prvijencu "Strictly Ballroom" (1992) te potom na dva filma koja su mu donijela svjetsku slavu: "Romeo Juliet" (1996) i "Moulin Rouge! " (2001) nije mu pomoglo u stvaranju grandioznog spektakla kakvim je njegova "Australija" zamišljena. Naprotiv. Kada se udaljio od književnih predložaka, Shakespearea i Alexandrea Dumasa sina (jer "Moulin Rouge! " je tek jedna od brojnih inačica njegove "Dame s kamelijama") i prebacio se na teren nacionalnog epa, filmska mu je struktura počela ozbiljno bolovati od viška materijala. Viška čak i za film duljine 165 minuta koji su uz Luhrmanna oblikovala još trojica scenarista. Radnja se odvija gotovo pravocrtno, a svjestan toga Luhrmann ju je različitim stilskim pristupima razlomio na fragmente koji zajedno ne tvore skladnu cjelinu. Prvi dio filma gotovo je parodija vesterna, slijedi dio koji bi odgovarao današnim filmovima ceste (tjeranje stoke kroz pustinju i buđenje osjećaja), kratki dramski umetak, potom ratni nazovi spektakl i za kraj "srcedrapateljna" limunada. I dok će se gledatelj na početku još možda i smijuljiti ne znajući kojim ga putem redatelj vodi, u ključnim dramskim trenucima teško će zadržati smijeh izazvan količinom bedastoća po sceni. Luhrmann ima potrebu svaki kadar "začiniti" nekim "remetilačkim čimbenikom", jer kako drukčije nazvati primjerice računalne efekte koji ponekad ostavljaju slabiji dojam nego efekti iz filmova snimljenih u vrijeme radnje filma, pred Drugi svjetski rat. Najuvjerljiviji su djelovi filma oni izvorni, lijepo snimljeni kadrovi australske divljine, kao i nastup Brandona Waltersa u ulozi dječaka mješanca (majka mu je Aboridžinka, a otac bijelac). Kamera voli divlje konje, vjetar i veličanstvenu prirodu, no snimke svega navedenog mogu tvoriti dobar propagandni materijal, no nisu dovoljne za dobar igrani film. Što reći o glumi glavnih protagonista, najpoznatije Australke u Hollywoodu Nicole Kidman i Hugha Jackmana, prošle godine okićenog titulom najseksipilnijeg muškarca godine po izboru časopisa People? Slijedili su redateljeve ideje i zamisli, uložili mnogo i nekim besmislenim postupcima svojih likova uspjeli uliti dozu dramske uvjerljivosti, no nisu mogli utjecati na grandioznu ideju koja je pritiskala cijeli film i u konačnici ga slomila. Ukratko: banalno, naivno, neuvjerljivo, patetično i u konačnici, usprkos 130 milijuna uloženih dolara, neuspješno. Goran Ivanišević