Vrijeme nosi svoje i šaptači, zajedno sa školjkama - nestaju. Školjke se odlažu u skladišta izigranih scenografija, a šaptači kao zanimanje prestaju postojati. Štoviše, danas većina kazališnih kuća u Hrvatskoj nema službenog stalno zaposlenog šaptača. Mnogi tvrde da je to najočitiji znak da se kazalište, a s njime i svijet, nepovratno promijenio. Naime, sve se manje igraju tekstovi u kojima je važno što je tko uopće rekao. Sve je manje tekstova u stihu i rimi, pa su i riječi izgubile na važnosti. S druge strane, činjenica je da epohalni štimung 21. stoljeća više treba bukače nego li šaptače. Upravo u toj novovjekoj tendenciji krije se drugi sloj ove priče. Tako danas, dok šaptači izumiru, nezaustavljivo se množe glasnogovornici...