Sigurno je da će se neko umjetničko djelo nekome svidjeti, ako se taj netko poistovjećuje s autorom. Možda bi mi sad M. Jergović cinično dobacio da moj život toliko liči na Allenov koliko Zagreb liči na New York, kao što je svojevremeno to rekao Jeleni Veljači. koji mi je btw jedan od njegovih najdražih filmova, ako ne i najdraži.Hannah and her sisters,lazba u većini njegovih tipičnih filmova toliko je lijepa i sugestivna da sve ono što Woody svojim neurotičnim analizama relativizira i dovodi do apsurda dobiva neku totalno šarmantnu auru, a kad već govorim o ludo "funkcionalnoj" glazbi u njegovim filmovima istaknula bih posebno soundtrack filma G ali analogiju vidim samo u nekim meni bitnim elementima.,Moje usporedbe s ovim klasicima možda bi se nekima mogle činiti odveć hrabrima ili neutemeljenima West side story ili Midniht Cowboy. Breakfast at Tiffany's,tolikim filmovima nastalim prije najpoznatijih Woodijevih, kao što su npr. hommage i kao da su po tim i sličnim elementima svojevrstan New York state of mindneku beznadežnu nadu ili barem neki diskretni , i sličnih ludosti, nose njegovu vizuru, sivilo, smog, platane u jesenjem ruhu BananasJako volim W. Allena, ali ipak s naglaskom na raniju filmografiju i to napose na onu smještenu u New York. Nekako mi to dvoje, paranoični židov i svjetska metropola, ne znam sad točno čega, možda suvremene ili obijesne svijesti, čine neraskidivi entitet. Čak i filmovi koji se odvijaju izvan tog grada, osim
Woody je prije svega ipak komičar, a ja tu drobim o romantici. Njegov humor je potpuno glup i sirov što mi se opet moram reći sviđa jer je valjda i moj humor glup i sirov ili toliko suosjećam s tim malim čovjekom da se ne mogu ne nasmijat njegovim histeričnim kvazidosjetkama i paničnim reakcijama. Gotta love him.