Radio Box

Dobrostojeća žena srednjih godina upusti se u vezu s mladim i problematičnim biseksualcem

Naša ocjena7/10
Vaša ocjena-

Škola puti

L´ÉCOLE DE LA CHAIR

, 1998., Francuska, 98 min.

drama

0.0

10
9
8
7
6
5
4
3
2
1

Hej! Trebamo i tvoju ocjenu

Godine 1998. s uspjehom prikazana u konkurenciji festivala u Cannesu, te godinu poslije nominirana za prestižnu francusku filmsku nagradu César u kategoriji najbolje glumice, intrigantna i provokativna psihološka egzistencijalna romantična drama redatelja Benoîta Jacquota (Bez iluzija, Na sedmom nebu) uspjela je adaptacija romana glasovitog japanskog prozaika, pjesnika, dramatičara, glumca i filmskog redatelja Yukija Mishime (Žeđ za ljubavlju, Zlatni paviljon)

Otmjena Dominique (I. Huppert) dobrostojeća je Parižanka srednjih godina s uhodanim poslom u modnoj industriji, koja jedne večeri u gej baru upozna mladog poslužitelja Quentina (V. Martinez). Dok je Dominique smirena i racionalna osoba koja svoj život drži pod kontrolom, Quentin je pomalo problematičan momak dosta mlađi od nje, boksač i biseksualac iza kojeg je veza s ljubomornim transvestitom Chrisom (V. Lindon), ujedno i vlasnikom bara. Iako joj Chris kaže da je Quentin agresivan i nepouzdan mladić sklon iskorištavanju drugih ljudi, Dominique će se ipak upustiti u vez s njim. Štoviše, ona će se ubrzo ludo zaljubiti u Quentina, te će mu i davati novac u zamjenu za zajednički život. No s vremenom će početi na vidjelo izbijati činjenica da su njih dvoje osobe različitih generacija i da dolaze iz posve različitih društvenih skupina, da nemaju o čemu razgovarati te da ih ne povezuje ništa osim strastvenog vođenja ljubavi.

Kroz protekla nepuna četiri desetljeća, od podcijenjenog filmskog debija "Ubojica glazbenika" iz 1976., francuski scenarist i redatelj Benoît Jacquot je nizom razmjerno intrigantnih naslova (Villa Amalia, Samo bez skandala, Duboko u šumi) stekao ugled zanimljivog i potentnog filmaša. Tijekom dosadašnje karijere Jacquot je režirao tridesetak filmova, među kojima je najambiciozniji zasad "Zbogom, kraljice", prema istoimenom romanu Chantal Thomas. Redateljev današnji film adaptacija je romana Y. Mishime, koji je prethodno 1965. ekranizirao piščev sunarodnjak Ryô Kinoshita. I u ovom svom djelu Mishima suptilno i iznimno uvjerljivo predočava spektar emocija te složenih psihičkih i egzistencijalnih stanja protagonista obilježenih (auto)destruktivnošću.

Redatelj vrlo sugestivno sve to prebacuje na film, a oslanja se na vješto sročen scenarij nagrađivanog Jacquesa Fieschija (Srce u zimi, Trg Vendôme), dojmljivu fotografiju Caroline Chempetier (O ljudima i bogovima, Sveti motori) te na sjajne glumačke interpretacije. Partner uvijek izvrsne I. Huppert (Hvala za čokoladu, 8 žena, Ljubav), jedne od najboljih svjetskih glumica čija uloga asocira na onu u remek-djelu "Učiteljica glasovira" Michaela Hanekea, jest markantni V. Martinez (Blanche) koji je upravo u ovom filmu ostvario debitantski nastup.