Lak za nokte, tekući puder, maskara, ruž za usne, svi ti poznati kozmetički proizvodi imaju isti sastojak, mineral tinjac, zbog kojeg sjaje i presijavaju se. Zato su toliko cijenjeni, što osigurava bogatstvo velikim kozmetičkim grupacijama kao što su L'Oréal, Lancôme, Dior ili Chanel. No stotine milijuna kupaca tih proizvoda diljem svijeta ne znaju da tržište kozmetike danas teži 200 milijarda eura i da je većina tog tinjca "prljava". Tinjac se vadi u srednjovjekovnim uvjetima veoma sličnim ropstvu u indijskoj saveznoj državi Jharkhand, jednom od najsiromašnijih dijelova svijeta. Ovdje, među obiteljima koje zemlju kopaju golim rukama, u opasnosti od odrona i toksične prašine, često ima mnogo vrlo male djece. Pod pritiskom nevladinih udruga i zagovornika ljudskih prava većina multinacionalnih kozmetičkih kompanija uvjerava da čini sve kako bi rabile samo tinjac čije je podrijetlo kontrolirano i dobro poznato. No naše će istraživanje pokazati da velike marke i multinacionalne kompanije koje ih opskrbljuju u kozmetičkim proizvodima nastavljaju rabiti taj "prljavi" tinjac. Prema poznatim podacima Indija osigurava 38% svjetskog prirodnog tinjca, a prema podacima više nevladinih udruga pogoni u kojima rade djeca navodno osiguravaju više od 90% indijskog tinjca. Poznatim kozmetičkim markama koje troše mnogo te sirovine teško je bez tog kamena što izaziva sablazan. U prvom redu, tu su njemačka grupacija Merck i kineski Kuncai.