Svojim je zanosnim osmijehom zasjala u stotinjak filmova, od kojih su neki postali institucije u povijesti filma, među ostalima Gepard i Osam i pol, njezina najdraža remek-djela, oba snimljena 1962., a zatim i Bilo jednom na Divljem zapadu. Kad je u dobi od 23 godine nezaboravno ušla u svijet sedme umjetnosti došavši predstaviti u Cannesu dva filma (Zurlinijevu Djevojku s kovčegom te Bologninijevu Stranputicu), doživljavali su je kao smeđokosu Brigitte Bardot ili novu Sophiju Loren. Nasmijana i skromna, ta lažno naivna Talijanka, koja je odrasla u Tunisu, okušala se napokon na filmu nakon što je uporno odbijala ponude studija Cinecittà. Slava će je pratiti tijekom sljedećih deset godina. Dok je neumorno radila pod okriljem producenta i svojeg mentora Franca Cristaldija, prelazeći vješto iz jedne uloge u drugu te iz jednog žanra u drugi, nitko nije ni slutio da ta paradoksalna zvijezda, podjednako tajnovita i eksponirana, u stvarnom životu nosi veću masku nego na velikom ekranu.