Fokus filma je na slamarkama, bačkim narodnim umjetnicama koje su svoj idealni medij pronašle u slami iz koje su stvarale slike, skulpture i različite predmete. Film oslikava povezanost njihove svakodnevice i umjetničkog izričaja, njihov specifični socijalni i nacionalni položaj, a protagonosti filma su istaknute slamarke Ana Milodanović i Jozefa Skenderović, povjesničar umjetnosti Bela Duranci, svećenik Andrija Kopilović te publicist Naco Zelić. Kroz niz razgovora i autentičnih snimki, film ukazuje na osmaljenost pripadnika hrvatske zajednice u Vojvodini i potiče potrebu obnavljanja ove vještine i kulturne baštine koja postupno nestaje. Jedan od protagonista Ištvančićeva filma je i Ivo Škrabalo, nedavno preminuli hrvatski filmski kritičar, povjesničar i redatelj, koji je 1971. godine na istu temu snimio istaknuti dokumentarac "Slamarke divojke", po nekima i jedan od najboljih hrvatskih dokumentarnih filmova. Autor filma Branko Ištvančić, redatelj igranih (Duh u močvari, 2006.) i nagrađivanih dokumentarnih filmova (Plašitelj komorana, 1998.), koji je inače i sam rodom iz Subotice gdje se odvija značajan dio filma, veliku je pozornost usmjerio na poetsku atmosferu i vizualno. Poseban naglasak stavljen je na kompoziciju kadra, njegovu puninu sadržajem i značenjem, kolorističku autentičnost i likovnost, baš kao i na same "divojačke slike". Poruka je jasna: život i umjetnost ovdje nisu odijeljeni već čine jedan život. Hrvatske umjetnice na sjeveru Vojvodine, tzv. slamarke, nešto su poput zaboravljena čuda. Pletući slamu na lijep i poetski način opisuju svoj teški usamljenički život na malenom imanju - salašu s kućom usred beskrajne, zlatne Panonske ravni s nekoliko stabala i neizostavnim bunarom. Vrlo česti motivi malene su katoličke crkve i kršćanski simboli, ali i mnogobrojni svjetovni motivi. Na međunarodnoj izložbi naivne umjetnosti u Moskvi 1976. godine Ana Milodanović osvojila je zlatnu medalju za svoj rad od pletene slame, a Kata Rogić imala je izuzetnu čast darovati svoj rad papi Pavlu VI. u Vatikanu.