Više-manje uvijek je to ista priča, gotovo da je gledate na repeat. Neki zapadnjak se našao u nekoj egzotičnoj, da ne kažemo banana zemlji i tamo je odlučio u roku keks doći do neke love.
Najčešće je riječ o krijumčarenju droge, ali i otmica ljudi i sličnih kriminalnih nepodopština. Naravno – nakon nekoliko uspješnih akcija, padne u ruke policiji koja se odnosi prema prijestupnicima kao Amerikanci prema zarobljenicima u zatvoru Guntanamo. Po hitnom postupku ti ljudi završavaju osuđeni na godine, često i desetljeća zatvora bez mogućnosti nekakvih žalbi, ponovnih suđenja. Pratimo kako se snalaze, njihove traume, emocionalne poteškoće, borbu sa samim sobom...
Riječ je naravno o serijalu National Gheographica Zatočeni u inozemstvu koji nas već nekoliko godina drži prikovanima za male ekrane bez obzira što je priča gotovo svaki put ista.
No upravo te unutarnje borbe pojedinca sa samim sobom, u trenucima dubokog kajanja i uvida u svoju pogrešku, jest ono što ovaj serijal čini posebnim. Ljudi će o svojoj nutrini više naučiti iz ovakvih i sličnih iskustava nego li iz svih mogućih knjiga „Kako postati bolji čovjek u deset koraka...“, kako ovo, kako ono, i to u samo nekoliko metara. Nema međutim istinskog mijenjanja pojedinca u nekoliko koraka i metara.
To najbolje vidimo iz ove serije. Često ta borba, u kojoj čovjek prolazi cjelokupnu fazu mijenjanja ličnosti, traje godinama, no ipak se nasreću kreće nabolje. To ovu seriju čini jedinstvenom, atraktivnom, napetom...
Nažalost ni mi sami zbog nedostatka vremena, rijetko kad mislimo o našem životu, odnosno cijenimo ono što imamo. Tek kad izgubimo zdravlje ili slobodu, shvatimo kako nam je bilo lijepo ma koliko do tada nismo bili zadovoljni svojim životima. Sloboda se ne prodaje za sva blaga ovog svijeta, rekao bi Gundulić. „Zatočeni u inozemstvu“ upravo dokazuje tu tvrdnju pričanjem, kako bi rekli mnogi novinarski urednici često i s podsmijehom, toplih ljudskih priča.
M.M.