Premijerov govor
Hrvatska/Slovenija, 2016., 104 min
Režija: Andrea Jurčinić
Uloge: Tarik Filipović, Tihana Lazović, Filip Riđički, Marijana Novoselić, Pavao Grubišić
Ocjena: 8.5/10
Kad uspješni poduzetnik Tomislav Orešić, koji je karijeru i ime izgradio u Sjevernoj Americi, neočekivano i preko noći postane premijer države, početna euforija naroda naglo splasne prilikom njegova prvog javnog obraćanja naciji. Naime, kako je većinu života proveo izvan zemlje, hrvatskom je jeziku vičan koliko i prosječan student filozofije jednostavnim odgovorima. Zabrinuta za njegov i svoj rejting, Vlada odlučuje unajmiti Lisu Temanović, svježe diplomiranu studenticu hrvatskog jezika koja bi privatnim instrukcijama mogla pomoći premijeru s padežima, a usput možda i spasiti državu. Dok se politička situacija zaoštrava, a narod polako okreće svoja leđa premijeru koji im ne ulijeva povjerenje, Orešić i Lisa se zbližavaju, usprkos razlici u godinama, interesima i jezičnoj barijeri. Ionako kompliciranu situaciju dodatno potresa Lisin ljubomorni dečko Goran, novinsko piskaralo koje daje sve od sebe da dokaže da je premijer samo lutka na koncima koje povlače struje u najvišim krugovima političke moći.
Svima je već na prvi pogled jasno da je ovdje riječ o hrvatskoj inačici velikog hita Kraljev govor, podomaćenoj verziji koja koristi sličnu osnovnu premisu. Međutim, mlada redateljica i scenaristica Andrea Jurčinić, koja je dosad snimala glazbene spotove i nekoliko epizoda Crno-bijelog svijeta, svoj debitantski dugometražni uradak nije potrošila na remake poznatog oskarovca, već je "posuđenu" početnu ideju iskoristila kako bi ispričala jednu odličnu, nadahnutu priču o zbližavanju dvoje ljudi zaglavljenih u karijerama i osobnim životima. Premijerov govor odlikuje se solidnim, fino strukturiranim scenarijem koji obiluje humorom, posebno moćnim u situacijama gdje se to najmanje očekuje. Primjerice, iznimno je simpatičan trenutak kad Lisa premijeru priznaje da je nekoć studirala građevinu, a on je, s djetinjom zainteresiranošću, pita zašto je željela proučavati osobe.
Takvih je situacija mnogo. Dijalog je u većini slučajeva solidan, s natruhama vudielenovskog humora utopljenog u vesandersonsku bizarnost, glavni su likovi lijepo razrađeni i s njihovim je nesigurnostima lako suosjećati. Da se pak Tarik Filipović i Tihana Lazović nisu toliko predali svojim ulogama, govorili bismo o samo još jednom u nizu ambicioznih pokušaja u kojem je autor zagrizao više no što je mogao prožvakati. Mlada Lazović nastavlja svojom, u posljednje vrijeme medijski (zasluženo) eksponiranom stazom kvalitetnih i promišljenih projekata, a Filipović premijera igra kao da je za tu ulogu rođen. Njima dvoje polazi za rukom stvoriti uvjerljiv, iskren odnos koji neprestano pleše na granici između očinskog i romantičnog, a Jurčinić posebno pazi da njihovi zajednički trenuci – inače uvjerljivo najbolji dio filma – budu suptilni, pametno napisani i vrckavi, gdje se premijerov šarm i iskustvo savršeno nadopunjuju s Lisinom utreniranom suzdržanošću i mladenačkim žarom koji tek povremeno izbija iz njezinih intenzivnih pogleda ili nestrpljivog objašnjavanja značenja glagolskog pridjeva trpnog.
Inače koherentan scenarij pomalo gubi na uvjerljivosti kad drama s nešto manje tipičnim ljubavnim trokutom naglo prelazi u vode mračnog trilera, sa SOA-om, plaćenim ubojicama i novinskim magnatima. Isto tako, lik kojeg tumači Filip Riđički vrlo je skromno napisan i već je prije polovice filma jasno da se radi o ugrubo skiciranom, karikaturnom profilu "običnog" čovjeka kojeg bijesna ljubomora tjera na nečasne radnje. Jednostavno, ostaje jasan osjećaj da je njegovo poniranje u tamu moglo biti iskorišteno daleko providnije, ali ne znači to nipošto da je Riđički neuvjerljiv. Problem je što se ne može razmahati više od onoga što mu Jurčinićkin scenarij dopušta, pa se postavlja i nužno pitanje opravdanosti postojanja njegova lika, čini se, ubačenog u priču tek toliko da film ima priliku skrenuti u žanrovsku zonu kriminalističkog trilera.
Uz poneke sporadične zamjerke, poput ovih gorenavedenih, Premijerov govor za naše je prilike više nego solidan hibrid drame i trilera nošen izvrsnim glumcima i prilično duhovitim scenarijem. Malim ali sigurnim koracima hrvatski se film približava svjetskom standardu i to je pomisao koja i najveće cinike mora makar malo zaintrigirati.
Sven Mikulec powered by fak.hr