Dolina smrti
ZABRISKIE POINT
, 1970., SAD, 110 min.
Hej! Trebamo i tvoju ocjenu
Hm... Čini se da ti je prije ocjenjivanja potrebna... - prijava :).
Zato smo ljubazno otvorili boks u gornjem desnom dijelu stranice. Da se ne mučiš.
Jedan od najvećih modernista svjetskog filma, Michelangelo Antonioni (Krik, Avantura, Pomrčina, Crvena pustinja), od sredine šezdesetih počeo je snimati filmove u anglo-američkim produkcijama. Prvo je u Velikoj Britaniji realizirao "Blow up", po prvi se put zainteresiravši za tada aktualnu i iznimno potentnu subkulturu te manifestacije seksualne emancipacije, a tim smjerom nastavio je i u svom prvom američkom ostvarenju "Zabriskie Point"...
Studentski bunt i revolucionarne ljevičarske ideje potresaju Kaliforniju. Mladi Mark i njegovi prijatelji odlučni su upustiti se i u oružani sukob s policijom. Nakon ubojstva policajca kojem je svjedočio, Mark krade laki avion i polijeće u pustinju. Istodobno Daria, mlada djelatnica investicijske tvrtke, automobilom kreće prema naselju gdje bi se trebao održati meditacijski skup. Dvoje mladih susreće se u pustinji i kreću u glasovitu Dolinu smrti...
Film "Zabriskie Point" je producirao glasoviti talijanski producent Carlo Ponti u nezavisnoj američkoj produkciji, ali pod okriljem moćnog MGM-a, a snimanje je bilo praćeno brojnim kontroverzama i problemima. Kako je film označen kao ljevičarski i antiamerički, snimanje je često bilo ometano prosvjedima desničarskih skupina, a i rendžeri iz Doline smrti jedva su dopustili snimanje na toj lokaciji zbog glasovite fantazmagorične orgijastičke sekvence.
Nositelji glavnih uloga, mladi i nepoznati M. Frechette i D. Halprin, zapravo su glumili sami sebe (likovi ne nose slučajno njihova stvarna imena) - Frechette je bio militantni ljevičar koji je nakon snimanja filma uhićen zbog oružane pljačke banke u Bostonu te osuđen na petnaest godina zatvora, gdje je 1975., u dobi od samo 28 godina skončao navodno nesretnim slučajem, dok je Halprin napustila studij antropologije da bi nastupila u Antonionijevom filmu, a poslije snimanje kraće je vrijeme živjela u komuni s Frechetteom, da bi se 1972. udala za Dennisa Hoppera i ostala s njim u braku do 1976.
Jedino renomirano glumačko ime u ekipi je Rod Taylor, najpoznatiji po glavnoj ulozi u Hitchcockovim "Pticama", a našoj publici poznat i iz jugoslavenskog ratnog spektakla "Partizani". Spomenimo da je u filmu nastupio i onda anonimni Harrison Ford, no gotovo svi prizori s njim su izrezani. Antonioni je za glazbenu podlogu filma angažirao Jerryja Garciju iz legendarnog kalifornijskog benda Grateful Dead, a uz njega glazbu potpisuje još legendarniji britanski sastav Pink Floyd. Antonioni je naručio i jednu pjesmu od kultnih Doorsa, ali kad su mu isporučili skladbu L'America, nije ju uvrstio u film.