Gospođo Ana imao sam priliku pratiti vašu emisiju, zbog malo vremena i velike gužve na liniji nisam se mogao uključiti u izravan program u vezi nasilja i zlostavljanju među djecom. Otac sam sina od sada 15 godina starog djeteta. U osnovnoj školi bio je izložen zlostavljanju i nasilju, kako fizičkom tako i psihičkom. Zamislite kad vam dijete dolazi iz škole malo, malo sa suzama u očima. Supruga i ja primjetili smo da se nešto događa i razgovarali smo sa sinom, međutim on je sve zanjekao. Supruga je jednom prilikom pronašla pokidanu novu majcu i tu se klupko razmotalo. Priznao je da ga tuku njih četvorica, petorica iz razreda, ali jedva je rekao koji su. Otišao sam u školu da upoznam razrednicu i naišao sam na nerazumjevanje, da je naš sin onako znate jako povučen i neka se trgne, kazala mi je razrednica. Naš sin je bilingvalan ( hrv. i eng.) pošto je supruga prof. Engleskog, ali ne radi u prosvjeti, ja sam HRVI i u mirovini sam. Sin je do tada bio odličan učenik, posebno je nadaren i u crtanju, malo mi je neugodno ne želim da ispadne da se kitim, ali to je realnost. Slijedeći korak koji sam poduzeo, otišao sam kod roditelja tih moram reći zlikovaca, međutim čim sam upoznao roditelje bilo mi je sve jasno. Nasilje se nastavljalo periodično. Sin je popustio u školi.Ponovo sam se obratio razrenici, da bi mi ona rekla da pošaljem sina kod psihologa, na što sam ja rekao, a kakvu će to poruku dati baš tim zlostavljačima, ne nisam pristao. Nasilje se nastavilo i šesti i sedmi razred, nemogu vam opisati kroz što smo prolazili. Sakrivao sam se u mraku da me sopstveno djete ne vidi i pratio ga od škole do kuće, samo da bude siguran. Bili smo jako ljuti i upoznali smo pedagoginju sa problemom. Ispalo je da izazivamo buru. Pedagoginja je razgovarala sa svim akterima pa i sa našim sinom, da bi došla do nekog riješenja, išli su i na razgovore kod psihologa. Psihologinja je mene zvala na razgovor i tu me izbombardirala, da je ona zabrinuta kako naš sin nema prijatelja u razredu. Na to sam joj rekao, da naš sin jako dobro zna razliku između prijatelja i kolege i da je to žalosno, ali ne vidim problem u našem sinu. Pedagogica je jedna krasna žena i jedina koja je shvatila problem. Iz razgovora sa našim sinom ju je šokiralo, kad ga je pitala, pa dobro zašto se ne braniš, a on joj je odgovorio, da je on u školi da uči, a ne da se tuče. No i dalje nije bilo rezultata. Supruga je htjela da sina prebacimo u drugu školu u čemu ju je i razrednica podržala, ja sam se usprotivio, jer smatram da to tako nesmije proči i da to nije dobro za druge, a ne samo za našeg sina, borio sam se i dalje. Odlučio sam se za jedan riskantan potez, zaprijetio sam razrednici da ću osobno dočekivati te male zlotvore i da ću im noge polomiti, ako se ozbiljno nešto ne učini. Na žalost, ali to je sve pokrenulo ka riješenju, uplašila se i sazvala sastanak sa ravnateljicom, pedagogicom, defektologinjom. Ravnateljica je bila šokirana. Upitala me je, a kako da mi to riješimo. Mi ne možemo ništa učiniti. Na to sam ja rekao, gospođe drage ja sam prva generacija iz te škole, odrastao sam u vrijeme bandi, niti jednoj se nisam priklonio, znao sam se tuči i dobijao sam i davao sam batine.Odrastao sam u vrijeme kad su nastavnici davali čuške i povlačili za zulufe i imali smo respekta prema njima, tadašnjeg milicajca nisi smio pogledati od straha, borio sam se u ratu pet godina za svoju domovinu i vi sada meni kažete da mog sin netko može zlostavljati, pa zar ne možete barem kao u moje vrijeme razmjestiti te zlotvore u druge razrede, jer konstantno su bili problem, niti jedan ukor ih nije mogao smiriti. Na moje oduševljenje ravnateljica je rekla, da to eto može, ali da nije sigurna dali će to pomoći. Ali to je bilo rješenje koje je pomoglo, ostavili su ga na miru, naravno nisu znali da je to zbog našeg sina. Sada ide u srednju školu, piri i na hladno, ali polako dolazi u normalu, druži se i jednostavno je procvjetao. Strašno je to kroz što smo morali svi zajedno proći, a najviše naš sin, koji je pokazivao i simptome depresije. Veliki su problemi u globalu i smatram da zakoni nisu dobri kao takvi i koliko god mi roditelji odgajamo djecu da budu dobra, zakon ih odgaja kao delikvente, a vrijeme će pokazati da sam u pravu. Mi svi kao društvo i kao zajednice moramo djelovati preventivno, a ne kad se nešto desi, onda je kasno na žalost, mora se pod hitno mjenjati. U vašoj emisiji imate stručnjake, teoretičare, sve je to ok, ali to je u večini slučajeva kao kad mi svečenik počne davati savjete o braku, a nije u braku. Nadam se da me razumijete. Morao sam toliko puno pisati u želji da se nešto pokrene, jer djeca su naše največe bogatstvo, čuvajmo ih. I na kraju, morate produžiti vrijeme trajanja emisije, jer problema je puno da bi stalo u jedan sat. Puno pozdrava. P.S. ima sigurno pravopisnih grešaka, moja isprika, to je zbog emocija koje se probude kad se svega sjetim