Od svog procvata u 19. stoljeću željeznica je bila najznačajnije utjelovljenje modernih inženjerskih dostignuća, kao i najvažnije prijevozno sredstvo. Zahvaljujući željeznici osvojili smo planine, prešli velike rijeke i prokrčili putove kroz divljinu. Kako bi to postigli, proizvođači i inženjeri morali su ostvariti fantastične podvige i donositi nemilosrdne odluke, a te su priče ispričane u ovoj seriji. Od 19. stoljeća više je puta predlagano da se Tajland i Burma povežu željezničkom prugom, no džungla je bila pregusta, dok su brojne rijeke presijecale teren, pa se ta ideja činila nemogućom. No japanski okupatori imali su drukčije planove kad stigli 1942. godine. Vjerovali su da uz pomoć savezničkih ratnih zarobljenika mogu izgraditi željezničku prugu za opskrbu svojih postrojbi opremom i streljivom. Otprilike 60 000 ratnih zarobljenika i brojni azijski radnici bili su zaduženi za izgradnju željezničke pruge poznate pod nazivom „željeznica smrti“. Radnici su bili uglavnom saveznički ratni zarobljenici, odnosno britanski, australski, nizozemski i američki vojnici koji su radili zajedno s azijskim radnicima, uključujući Malajce, Burmance i Tamile, a svi su živjeli u teškim uvjetima. Ustajali su u zoru, cijeli dan jeli samo jednu zdjelu riže i radili u smjenama od 18 sati, sedam dana u tjednu, pod užarenim suncem i velikom vlagom. Morali su položiti 400 kilometara željezničke pruge u džungli koja još nije bila prokrčena. Sagradili su čak i graditeljsko čudo u obliku mosta u dolini Wang Pho. Most je bio dug gotovo kilometar i pol, dostizao visinu veću od 30 metara na svojoj najvišoj točki, a pri gradnji bilo je potrebno koristiti i dinamit za uklanjanje dijelova obližnje planine. Za stupove su korišteni beton i tikovina, no ratni zarobljenici činili su sve da most ne bude dugovječan, pa su sakupljali termite i stavljali ih u drvene stupove – nesvjesni da time zapravo ne štete tikovini jer je termiti zbog tvrdoće ne mogu jesti. Konstrukcija duga više od 1,5 kilometara podignuta u džungli bila je pravo čudo, no da bi je dovršili u samo 17 dana, bez pomoći mehanizacije, bile su potrebne dvije brigade od po tisuću radnika koji su radili danonoćno. Na kraju je željeznička pruga, za koju je bilo potrebno sagraditi gotovo 700 mostova, dovršena za manje od godinu dana, ali je stajala života više od 100 000 ljudi, koji su umrli zbog iscrpljenosti, pothranjenosti, dizenterije i malarije. Iako je većinu pruge nakon rata ponovno osvojila džungla, jedan njezin dio i danas se koristi kao turistička atrakcija.