Pirate Bay je srušen već 24 sata, što je posljedica DDos napada, objavljeno je na njihovoj facebook stranici. Iako Pirate Bay to izričito negira, spekulira se da bi iza napada mogli stajati Anonymous. Pirate Bay je prošlog tjedna kritizirao rušenje stranice Virgin Medie, koje se također pripisuje Anonymousima. To je pak bila osveta za blokadu Pirate Baya koju je poznati britanski internet provider proveo po nalogu suda.
Rat na internetu, kako vidimo, bjesni. Više se ne zna tko tu koga i zašto. Dobro, ovo je neslužbena vijest, pa samim tim možda i pogrešna, ali opet gdje ima dima, ima i vatre.
No da se vratimo činjenicama. Ja prvi, kao uostalom i dobar dio vas čitatelja, svakodnevno koristi Pirate Bay i ostale alate za nelegalno skidanje glazbe i filma. Zaista se ne sjećam kada sam posljednji put bio u kinu, a pogotovo kada sam kupio CD. Pa opet, svo to besplatno skidanje nečijeg autorskog rada mi je pomalo bolesno.
Znam, sad ćete reći zašto moraliziraš kad sudjeluješ u tome. Jednostavno radi nedostatka financija, pogotovo što se tiče muzike. Cijene CD-ova zaista su astronomske.
Rekoh već, pomalo mi je bolesno da iz udobnosti doma svojega, jednim klikom miša za sekundu preuzmem nešto što je netko možda i godinama krvavo stvarao. Ne vrijedi to samo za muziku ili film, već i za informativne vijesti, književnost, video igrice...
Hoćemo cenzuru
Internet ovakav kakav jest ogroman je kaos koji bi zaista ovako ili onako trebalo urediti. U posljednje vrijeme imamo poplavu pokušaja da se dio internetskih aktivnosti zabrani. PIPA, lavina, špina, SOPA, klopa i slično (nemojte me krivo shvatit, ne kažem da su oni dobri).
Čim se neki takav akt spomene, razne udruge, hakeri i građani skoče na noge (naravno metaforički, jer moderni čovjek od silnog sjedenja, jedva da zna i ustati iz kreveta). S druge strane, ama baš nitko ne govori da je ovakav internet kakvog ga oduvijek poznamo, ustvari sam sebi najveći cenzor.
Od šume informacija koje nas svakodnevno bombardiraju, mi jednostavno ne vidimo stablo koje je važno za naš život. Da bi čovjek našao nekoliko njemu korisnih informacija potrebno mu je na internetu provoditi 162 sata dnevno. Pošto dan traje puno manje, on umjesto bitne informacije, gleda guzice, sise, partizane, ustaše, Soraje, rastave, krv, crnilo... Da biste pročitali tekst (članak, artikl) s kojim ste zadovoljni, vi pročitate pregršt onih koji vam okupiraju mozak tjerajući ga van da skoči.
Prije, kad je bilo puno manje informacija, vi biste kupili novine - bez obzira što je novinarstvo bilo i tada i sada sve samo ne istinito – te razmišljali, odnosno kritički propitkivali što taj tekst i zašto hoće reći bez obzira koliko gnjusno bio lažan. Danas od te šume informacija vi se ne stignete zapitati jesu li sise djevojke dana prirodne ili radioaktivne, da ne govorimo o nekim iole ozbiljnijim stvarima.
Ako nešto umara, umara prekomjerna mogućnost izbora. Sjetite se sad doba kad biste čekali tjednima, mjesecima da dođete do neke pjesme, nekog albuma. Kad bi napokon uspjeli, bili biste sretni kao malo dijete. Slušali biste ga, preslušavali, upijali svaki zvuk, svaku riječ, gledali omot albuma. Danas od pregršta izbora, svi mi konzumiramo albume površno, bezveze. Tako je i s filmovima, vijestima, videoigricama – svime.
M.M.