Piše: Dragan Antulov
THE SHOW MUST GO ON
uloge: Sven Medvešek, Nataša Dorčić, Filip Juričić, Amar Bukvić, Franka Klarić, Mirna Medaković, Iva Mihalić
scenarij: Nevio Marasović
režija: Nevio Marasović
proizvodnja: Vizija SFT/Copycat Productions/ADU, Hrvatska, 2010.
trajanje: 80'
Hrvatski film danas u prosjeku izgleda daleko bolje nego 1990-ih, ali je riječ o podatku koji je poznat samo prilično uskom krugu upućenih u koje definitivno ne spada prosječni posjetitelj kino-dvorana. Oni gledatelji koji, pak, vole "život na rubu" i znaju novac za ulaznice riskirati u svakojake eksperimente bi ipak trebali biti svjesni da se čak i među nekoć opravdano prezrenim i ignoriranim hrvatskim filmovima ponekad može pronaći ostvarenje koje izgleda zanimljivije, svježije pa čak i bolje od onoga što nam servira holivudska ponuda. Jedan takav gledateljski eksperiment bi trebao biti i The Show Must Go On, niskobudžetni SF-film Nevia Marasovića koji je prošle godine dobio niz pohvala na pulskom festivalu, a odnedavno je u redovnom programu domaćih kina.
Radnja filma se događa u relativno bliskoj budućnosti kada su ostvareni svi ciljevi današnje državne politike, odnosno Hrvatska postala članica EU, NATO i svih relevantnih saveza koji je čine ne samo "normalnom" zemljom, nego i punopravnom članicom svega pod čime se podrazumijeva Zapad. U njoj živi protagonist Filip Dogan (Medvešek), televizijski producent koji se proslavio s reality emisijama, a čiji najnoviji projekt "Housed!", emisija koja predstavlja nimalo produhovljeni klon "Big Brothera", ima izuzetno nisku gledanost, nižu čak i od "ozbiljnog" talk showa koji na konkurentskom TV-kanalu vodi njegova bivša supruga Helena (Dorčić). Osobno poniženje i strah od ukidanja projekta nakon nekog vremena iščeznu, ali ne zbog Filipovog talenta koliko zbog nesporazuma između Zapadnog saveza i nekakve "Istočne koalicije" za koje je sve manje izgleda da će se riješiti diplomatskim putem. Poremećaji opskrbe namirnicama i strujom, sve više uniformi na ulicama, a, konačno, i projektili koji počnu padati na Zagreb su stvarnost od koje gledatelji nastoje pobjeći gledajući reality show čiji sudionici o svim tim problemima nemaju veze. Filip, je spreman na sve, pa i najdrastičnije korake, kako bi sačuvao iluziju o normalnosti vanjskog svijeta; dijelom zato što je vrhunski profesionalac, dijelom zato što je za sudionike "Houseda" više vezan od vlastite obitelji.
Marasovićevo ostvarenje je najveći broj pohvala od strane kritike dobilo zbog toga što je snimljeno sa smiješno malenim budžetom, u gotovo amaterskim uvjetima, ali se to na temelju konačnog proizvoda (uključujući specijalne efekte) ne bi moglo reći. Iako Marasovićeva ideja za zaplet na prvi pogled ne čini previše originalnom (britanski Channel 4 je 2008. "Big Brother" spojio sa zombi-apokalipsom u mini-seriji Dead Set), u ovom je filmu iskorištena na izuzetno vješt i intelektualno provokativan način. Marasović je stvorio svijet koji se mnogo ne razlikuje od naše današnjice i sve njene banalnosti, ali upravo zato po gledatelja snažniji efekt kada tu banalnost počnu nagrizati prvi znaci spore ali neumitne apokalipse. Pri tome nimalo ne smeta ni to što je glavnoj priči "prišiven" još banalniji podzaplet s Filipovom disfunkcionalnom obitelji; Marasovićev scenarij ga vješto koristi kako bi "velikim" zbivanjima koji najveći dio vremena događaju izvan Filipovog "reality" svijeta dao ljudsku dimenziju. Ali najbolje od svega se u The Show Must Go On čini genijalno obrtanje koncepta "realityja" odnosno "bijega od stvarnosti"; to je postignuto u završnici, jednoj od najboljih u povijesti hrvatske kinematografije.
Naravno, bilo bi previše očekivati da film nastao s toliko financijskih i drugih ograničenja bude savršen. Prije svega se doima prekratkim, a što se najviše osjeti u slučaju samog "Houseda", odnosno gledateljima u današnjem svijetu nije jasno zašto bi futuristička Hrvatska bila prikovana za ekran gledajući uglavnom lijene, antipatične i isprazne likove koje, inače, tumače ne baš raspoloženi mladi glumci. Korištenje TBF-ovog "Smaka svita" kao svojevrsne glazbenog komentara situacije odaje dojam nedostatka suptilnosti i inspiracije. Ipak, većini gledatelja će glavna zamjerka biti to što je The Show Must Go On u svojoj suštini neugodno iskustvo, odnosno to je što vizija budućnosti koju predstavlja ovaj film prije desetak godina možda mogla izgledati kao nadrealna crnohumorna satira, ali sada, pak, sve više sliči na nešto što bismo vrlo brzo mogli prepoznati na našim TV-ekranima.
OCJENA: 7/10