Piše: Dragan Antulov
NEGDJE (SOMEWHERE)
uloge: Stephen Dorff, Elle Fanning, Michelle Monaghan, Chris Pontius, Simona Ventura, Kristina Shannon, Karisa Shannon
scenarij: Sofia Coppola
režija: Sofia Coppola
proizvodnja: Warner Bross, SAD, 2010.
trajanje: 98 '
Hollywood sebe voli gledati kao savjest Amerike i najdosljednije oličenje njenih demokratskih ideala o ravnopravnosti. Stvarnost se, međutim, previše ne razlikuje od ostatka svijeta. Brojne karijere svjedoče kako se u Hollywoodu dalje može dogurati s napornim trudom, talentom i rodbinskim vezama nego samo s napornim trudom i talentom. Zlobnici, pak, navode i brojne primjere kada se daleko doguralo bez ikakvog talenta i truda. U tome se, pogotovo prije dvadesetak godina, najčešće spominjala Sofia Coppola, kći znamenitog režisera i producenta Francisa Forda Coppole, čija je glavna ženska uloga u Kumu 3 proglašena glavnim razlogom za fijasko tog ambicioznog projekta, odnosno jedan od najbezočnijih primjera holivudskog nepotizma. To iskustvo je Coppolinu kći među filmofilima učinilo najomraženijim članom Coppolinog klana, ali je isto tako i potaklo na ispravan zaključak da je karijera čeka iza, a ne ispred kamera. Rezultat je serija neobičnih, odnosno "umjetničkih" filmova koji su je učinili ljubimicom festivalske publike, a u koje spada i Negdje, koji je prošle godine osvojio Zlatnog lava na Venecijanskom festivalu.
Protagonist je Johnny Marco (Dorff), holivudski glumac koji uživa u statusu superzvijezde, kao i u svim privilegijama koje takav status donosi, bilo da je riječ o basnoslovno skupom "Ferrariju", raskošnom apartmanu u legendarnom losanđeleskom hotelu "Chateau Marmont" ili hordama manekenki i starleta koji s oduševljenjem skaču u njegov krevet. Marcov lagodni život, kojega prekidaju tek profesionalne obveze, uključujući višesatna sjedenja na šminkerskoj stolici, beskonačne pres-konferencije i međunarodne turneje na kojima nastoji promovirati svoje filmove, ipak nije tako savršen kao što se čini na prvi pogled. Marco se osjeća osamljen i otuđen od svijeta i jedino koliko-toliko stabilno društvo mu čini stari prijatelj Sammy (Pontius). Međutim, njegova rutina je na trenutak prekinuta kada mu bivša supruga iznenada uvali 11-godišnju kći Cleo (Fanning) kako bi se o njoj brinuo prije odlaska u ljetni kamp. Družeći se s njom Marco otkriva u sebi dugo skrivane roditeljske osjećaje, odnosno pronalazi nešto što bi trebalo dati nekakav smisao njegovom životu.
Negdje po svom konceptu prilično podsjeća na mnoge "nezavisne" ili neameričke drame koje znaju često osvajati "Oscare" koristeći kao klišej dražesno dijete koje bahatog ili "izgubljenog" protagonista izvodi na "pravi put". Ono što ga pak izdvaja od svih tih ostvarenja je prije svega hladan, gotovo klinički stil Sophije Coppole koja u prikazu egzistencije svog protagonista često koristi kubrickovsku ironiju i crni humor, ali daleko veća utemeljenost u stvarnom životu. Coppola je izjavila da je film djelomično autobiografskog karaktera, odnosno temeljen na njenim iskustvima kada je kao dijete svog slavnog oca pratila na filmskim festivalima. "Chateau Marmont" kao autentična lokacija je dobro poznat pratiteljima današnjih trač-rubrika, koji će također u liku Johnnyja Marca pronaći i mnoge stvarne ličnosti.
Ono što posebno izdvaja ovaj film jest Coppolina hladnoća, odnosno pristup koji gledatelju dozvoljava da sam stvori dojam o glavnom protagonistu. Dok s jedne strane lik koga vrlo dobro tumači Stephen Dorff izgleda kao oličenje mnogih stereotipova o današnjim praznoglavim "celebrityjima", s druge strane je prikazan kao "pozitivac", odnosno kao čovjek koji bez ikakve lažne drame pokušava napraviti "pravu stvar", te kao vrhunski profesionalac koji se mora pomiriti s apsurdnim i napornim obvezama bez kojih ne bi bilo njegovog lagodnog života. Coppola je u ovom filmu efektna upravo zato što nekonvencionalnim, minimalističkim i "nedramatskim" pristupom sugerira kako Marco i njegov život nije bitno drukčiji od onoga koga bi imali i obični smrtnici da im se kojim slučajem pružila slična prilika. Na žalost, taj klinički realizam je kompromitiran završnicom koja u nastojanju da priču zaokruži na konvencionalan način, sama postaje nepotreban klišej. S druge strane, iako se Coppola na kraju ovog filma malo izgubila, u njemu je pokazala dovoljno vještine da opći dojam ostaje pozitivan.
OCJENA: 6/10