Piše: Dragan Antulov
CRNI LABUD
(BLACK SWAN)
uloge:Natalie Portman, Vincent Cassell, Mila Kunis, Barbara Hershey, Winona Ryder
scenarij: Mark Hyman, Anders Heinz & John McLaughlin
režija: Darren Aronofsky
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2010.
Darren Aronofsky ima relativno skromnu filmografiju, odnosno pravi velike pauze između projekata. To je jedno od mogućih objašnjenja zašto se toliko trudi da mu filmovi toliko razlikuju jedan od drugog. U tome ima uspjeha, ali se drastične razlike u filmovima odnose i na razlike u kvaliteti, odnosno uz filmove koje mu je kritika dizala u nebesa bilo je i onih koje je razapela na križ. Možda je to jedan od razloga zašto je Aronofsky odustao od svoje zamisli da napravi film o ljubavnoj priči kečera i balerine, odnosno da tu zamisao pretvori u dva posve različita filma posvećena predstavnicima tih, obično slabo shvaćenih, profesija. Odluka se ispostavila ispravnom – prvi film, Hrvač, osvojio je "Zlatne globuse", a slična se stvar smiješi i njegovom drugom filmu, psihološkom trileru Crni labud, koji se pretvorio u jednog od najrazvikanijih favorita u ovogodišnjoj sezoni dodjela prestižnih filmskih nagrada.
Protagonistica filma je Nina Sayers (Portman), balerina u uglednoj njujorškoj trupi koja se priprema izvesti znameniti balet "Labuđe jezero". S obzirom da se dotadašnja primabalerina Beth MacIntyre (Ryder) odlučila povući, otvoreno je mjesto za prestižnu, ali i izuzetno zahtjevnu ulogu Labuđe kraljice. Nina, koja živi sa majkom i bivšom balerinom Ericom (Hershey), je spremna na sve ne bi li postala Labuđa kraljica. Redatelj Thomas Leroy (Cassell) je impresioniran njenim tehničkim umijećem, ali smatra kako je previše emocionalno "ukočena" da bi u potpunosti odigrala ulogu, pogotovo dio u kome tumači Crnog labuda, zavodničku sestru blizanku glavne junakinje. To, s druge strane, ne bi trebao predstavljati problem za Lily (Kunis), novopridošlu balerinu iz San Francisca koja se ističe svojim "opuštenim" nonkonformizmom. S obzirom da Lily ne krije namjeru da i ona postane Labuđa kraljica, između dvije balerine se razvija suparništvo koje će zaprimiti bizarne oblike i koji će Ninu dovesti na rub potpunog psihičkog sloma.
Crni labud ima najvažniji sastojak "dajte mi Oscar" filma – glavni lik opterećen fizičkim i/li mentalnim nedostacima koji glumca tjera da se trudi daleko više nego u ulozi normalne ili zdrave osobe. U slučaju Natalie Portman to nije samo nastojanje da se maksimalno uvjerljivo dočara lik koji postupno tone u ludilo, nego i mjeseci intenzivnog vježbanja i izgladnjivanja nužni za olakšavanje posla njene dublerke, odnosno fizičke predispozicije nužne za bavljenje baletom. Rezultat svih tih napora je prilično dojmljiv, a čemu veliki doprinos daje i režija Aronofskog, koja zbivanja prikazuje isključivo iz Ninine perspektive. Kada se u obzir uzme i da se radnja događa od Hollywooda uglavnom ignoriranom, ali zato art-snobovima izuzetno dragom baletnom miljeu, ostvaren je još jedan važan "oskarovski" kriterij, odnosno Crni labud izgleda kao djelo kome su umjetničke ambicije važnije od profita.
Međutim, ako se malo pogleda s druge strane, Crni labud nije tako daleko od prezrene "komercijale" kao što u to pokušava uvjeriti površne gledatelje. Naprotiv, scenarij Heinza, Hymana i McLaughlina ovaj film dovodi na sam rub "trasha". Likovi (uključujući Ninu) su maksimalno pojednostavljeni, gotovo do samoparodije, a zaplet vrvi klišejima iz jeftinih horora (stereotipno poremećena "mama-kvočka") i drugih eksploatacijskih filmova. Za neke prilično razvikane scene u filmu, uključujući "girl on girl akciju" dviju protagonistica, može se vidjeti da su ubačene samo zato da bi malo "začinile" inače prejednostavan materijal. Pred sam kraj Crni labud, pak, malo previše skreće u vode horora, pa se tako također bez neke velike potrebe koriste "larpurlartistički" specijalni efekti. Ipak, nakon što film dovrši svoju melodramatsku završnicu, može se reći da se Aronofskom ples na rubu ipak isplatio; film je u tehničkom smislu dovoljno "ispeglan" i dojmljiv tako da ne skače preko ruba patetike i "trasha". Za ostvarenje opterećeno "oskarovskim" ambicijama je to više nego dovoljno postignuće.
OCJENA: 7/10