Piše: Dragan Antulov
KRALJEV GOVOR
(THE KING'S SPEECH)
uloge: Colin Firth, Geoffrey Rush, Helena Bonham Carter, Guy Pearce, Timothy Spall, Derek Jacobi, Jennifer Ehle, Michael Gambon, Eve Best
scenarij: David Seidler
režija: Tom Hooper
proizvodnja: See Saw Films/Bedlam/The Weinstein Company, UK, 2010.
trajanje: 118 '
Tko god je 1990-ih promatrao kako Hollywood u svojim ostvarenjima Britaniju prikazuje kao oličenje i izvor sveg svjetskog zla ne može ne primijetiti kako je danas američki filmski establishment napravio potpuni zaokret prema bivšim kolonijalnim gospodarima. Naime, u posljednje vrijeme na godišnjim natjecanjima za "Oscare" i druge prestižne nagrade sve bolju "prođu" imaju ostvarenja s blagonaklonim stavom ne samo prema Velikoj Britaniji, nego i prema instituciji koja bi naoko progresivnom i ljevičarskom Hollywoodu trebala zbog svoje reakcionarnosti i anakronosti biti najomraženija – monarhiji. Trend je još daleke 1994. stidljivo najavila Ludost kralja Georgea, a potvrdila Kraljica iz 2006. godine, donijevši Helen Mirren prestižni kipić za ulogu Elizabete II. Ove godine ga nastavlja Kraljev govor u kome Colin Firth tumačeći Elizabetinog oca Georgea VI nastoji osvojiti još jedan "Oscar" i u tome se čini nezaustavljivim. Jedno od mogućih objašnjenja za taj fenomen je i pretpostavka da gerontokratski glasači losanđeleske Akademije, uglavnom nastanjeni u luksuznim vilama i zamkovima Beverly Hillsa i opsluženi s armijama siromašnih meksičkih imigranata, u stanovnicima Buckinghamske palače pronalaze djelić sebe.
Protagonist filma kao da je izmišljen za potrebe "dajte mi Oscar" filmova. Kada film započinje 1925. godine, Britanski Imperij na čelu sa kraljem Georgeom V (Gambon) pod svojom vlašću ima četvrtinu površine svijeta. Kraljev mlađi sin Albert, vojvoda od Yorka (Firth) je, kao i ostali članovi dinastije, ima ustavnu ulogu svedenu na ceremonijalne dužnosti, ali od njih stidljivi "Bertie" strepi s obzirom da se od djetinjstva nije uspio riješiti mucanja. Tako rutinski govor na Wembley stadionu – prenošen milijunima podanika preko novoizumljenog radija - postaje razlogom za neopisivu sramotu. Godinama nakon toga se zlosretni princ nastoji riješiti govorne mane sve dok mu supruga Elizabeta (Bonham Carter) ne pronađe moguće rješenje u obliku neortodoksnog australskog logopeda Lionela Loguea (Rush).
Pučanin iz kolonije na drugom kraju svijeta iznenadi nedostatkom formalnog poštovanja prema svom aristokratskom pacijentu, ali njegove metode počnu polako davati rezultate. Početkom 1936. kralj George V umire, a ispražnjeno prijestolje preuzima "Bertiejev" stariji brat, naočiti i popularni princ Edward od Walesa (Pearce). Međutim, ubrzo se ispostavi kako plejbojevskom načinu života skloni kralj Edward VIII slabo mari za državne obveze, a nimalo ne pomaže ni skandalozna veza i planovi za brak s Wallis Simpson (Best), američkom raspuštenicom "neurednog" privatnog života koja simpatizira nacističku Njemačku. I dok Britaniju trese ustavna kriza, a svijet se bliži još jednoj ratnoj apokalipsi, stidljivi princ shvaća da mu je povijest na pleća teret odgovornosti daleko teži od govorne mane.
Fizički i mentalno obogaljeni protagonist koji tumača svoje uloge tjera na daleko više truda nego obično je samo jedan od razloga zbog kojeg se Kraljev govor treba smatrati školskim primjerom "dajte mi Oscar" filma. Tu je i relativno "egzotično" vrijeme i prostor radnje, koji će dati posla za scenografe i kostimografe, kao i poslovično dobri engleski glumci. Mnogo manje očiti, ali ništa manje važni element formule jest scenarij koji predstavlja veličanje obiteljskih vrijednosti, ali i "oprahistički" tretman osobnih problema toliko drag o guruima ovisnom Hollywoodu. Firth i ostatak glumačke ekipe, kao i režiser Hooper, koji se specijalizirao za filmove i serije povijesne tematike, vrlo dobro obavljaju svoj posao.
Najveći problem za Kraljev govor, je, pak, scenarij koji prečesto odaje svoju formulaičnost, pogotovo u scenama za koje se iz aviona vidi da su ubačene kako bi stvorili umjetnu "dramu" u događajima koji su u stvarnosti bili mnogo banalniji. Tako se od Loguea, koji je u stvarnosti bio uspješan i situiran, a s princom počeo raditi još 1920-ih, namjerno nastoji napraviti siromašnog glumca-amatera. Povjesničarima će također itekako zasmetati i netočan prikaz Churchilla (čiji je lik ubačen vjerojatno samo da posluži kao prepoznatljiva ratna ikona) i njegovog odnosa prema Edwardu VIII. S obzirom na nedostatak originalnosti u prikazu teme, možda je dobro što ćemo na slični "oskarovski" tretman Charlesa i Williama vjerojatno morati malo duže čekati.
OCJENA: 6/10