Piše: Dragan Antulov
SOTONA
(DEVIL)
uloge: Chris Messina, Bojana Novaković, Bokeem Woodbine, Brian Marshall-Green, Jenny O'Harra, Geoffrey Arend, Jacob Vargas, Matt Craven
scenarij: Brian Nelson (M. Night Shyamalan)
režija: John Erick Dowdle
proizvodnja: Universal/Media Rights Capital/Night Chronicles, SAD, 2010.
trajanje: 80 '
Put od holivudskog božanstva do predmeta sprdnje može biti nemilosrdno kratak, a još ga više krati preveliki ego dotične osobe, odnosno sklonost da se pohvale shvaćaju ozbiljnije nego kritike. Sličan fenomen je pogodio čak i jednog Hitchcocka, čiji je opus primjetno opao u kvaliteti čim su 1960-ih Truffaut i drugi novovalci o njemu počeli pisati knjige kao o vrhunaravnom umjetniku. Nešto slično se dogodilo i filmašu koji je netko vrijeme uživao status "Hitchcocka našeg doba" – američkom režiseru M. Nightu Shyamalanu. Nakon što je kritiku oduševio Šestim čulom i još dva-tri ostvarenja koja su slijedila, razočarenje izazvano Ženom iz vode je od mnogih poklonika učinilo osporavatelje; Shyamalan se, međutim, pravi kao da se to njemu nije dogodilo te se uporno ne samo prema kritici, nego i prema publici postavlja kao osoba čije bi ime trebalo sve tjerati da padaju na koljena. Jedan od primjera jest nastojanje da ostvarenje svojih suradnika po imenu Sotona reklamira s tagom "iz uma M. Nighta Shyamalana", potpuno nesvjestan da je sama ta fraza dovoljna inspiracija za neke prilično maštovite oblike ismijavanja.
"Skromni" Shyamalan se u slučaju ovog filma zadovoljio tek pisanjem sinopsisa, povjerivši scenarij Brianu Nelsonu, a režiju Johnu Ericu Dowdleu, poznatom po filmu Quarantine. Ovaj je film zamišljen kao prvi u trilogiji Night Chronicles koja za temu ima natprirodne priče u modernom okružj. U Sotoni je to okružje Shyamalanova rodna Philadelphia, odnosno poslovni neboder s čijeg prozora se na samom početku baca jedan od tamošnjih radnika. Policijski detektiv Bowden (Messina) koji istražuje slučaj je, pak, vrlo brzo suočen s novim problemom kada se ispostavi da je u jednom od liftova zaglavilo pet neznanaca – starija žena (O' Harra), mlađi čovjek (Marshall-Green), zaštitar (Woodbine), poslovni čovjek (Arend) i atraktivna mlada žena (Novaković). Naizgled rutinski kvar za petorku predstavlja neugodno iskustvo s obzirom da ne mogu sakriti međusobne antipatije; situacija, pak, postane još neugodnija kada se prilikom nestanka svjetla u liftu ispostavi da se među njima krije homicidalni psihopat. Ramirez (Vargas), jedan od zaštitara koji cijelu dramu prate preko nadzornih kamera, Bowdenu pak sugerira da je na djelu nešto još gore, odnosno da se među nesretnim namjernicima našao sam Sotona.
Zaplet posuđen od modela koga je još prije sedam desetljeća iskoristila Agatha Christie u Deset malih crnaca
Iskusnijim gledateljima će vrlo brzo upasti u oči kako se scenaristi Sotone ne mogu pohvaliti nekom posebnom originalnošću. Zaplet je, uz malo žanrovskog "šminkanja" natprirodnim/religijskim motivima, u stvari "posuđen" od modela koga je još prije sedam desetljeća iskoristila Agatha Christie u Deset malih crnaca. Ono što možda još više upada u oči jest da je, usprkos svim reklamama, ovo u stvari prilično ne-shaylmalanovski film; ili je barem takav dojam teško izbjeći, s obzirom njegov tvorac kao da podsvjesno želi začepiti usta svim kritičarima koji tvrde da mu se filmove svode na jedan jedini narativni obrat. Ovdje ne samo da nikakvog obrata nema, nego je uveden i svojevrsni grčki zbor koji bi i najglupljim od svih gledatelja od samog početka trebao pomoći da shvate što se, zapravo, u filmu događa i kako će cijela priča završiti. Drugi, potencijalno ozbiljniji problem Sotone, se tiče pomalo složene narativne strukture, odnosno toga da se zbivanja istovremeno prate iz dvije perspektive – petorke zarobljene u liftu te policajaca, zaštitara i vatrogasaca koji ih nastoje izbaviti; prva grupa je, naravno, daleko antipatičnija i mnogi će gledatelji, zapravo, poželjeti da Sotona dođe do po svoje kako bi mogli vidjeti što se dogodilo s "dobrim momcima".
Kada se u obzir uzmu svi ti scenaristički problemi, moglo bi se reći da je Sotona iznenađujuće dobar film. Razlog se prije svega krije u tome da je film za današnje holivudske standarde neuobičajeno kratak, odnosno da su Nelson i Dowdle brzim tempom odvijanja radnje uglavnom uspjeli suzbiti potencijale za gledateljsku dosadu. Drugi, možda još važniji, razlog jest u tome da se nedostaci sadržaja uglavnom uspješno kompenziraju kvalitetnom formom, odnosno da film krasi prilično kvalitetni izgled, bilo da je riječ o sjajnoj fotografiji Taka Fujimota bilo redateljskim rješenjima zaslužnim za neke prilično atraktivne scene, pogotovo na samom početku. One će, međutim, nekim gledateljima samo stvoriti neugodan dojam da se sav taj talent mogao iskoristiti za nešto malo bolji film.
OCJENA: 5/10