Piše: Dragan Antulov
STEP UP 3D
uloge: Sharni Vinson, Rick Malambri, Adam Sevani, Alyson Stoner, Joe Slaughter
scenarij: Amy Andelson & Emily Meyer
režija: Jon Chu
proizvodnja: Summit Entertainment/Touchstone, SAD, 2010.
trajanje: 107'
Holivudski pokušaji da 3D tehnologijom zaustave bijeg tradicionalne publike iz kino-dvorana, inspirirani uspjehom Avatara, se mogu pohvaliti, u najboljem slučaju, promjenljivim uspjehom. Jedno od takvih razočaranja - iako relativnih - je Step Up 3D, treći nastavak popularne serije plesnih filmova. Njemu je upravo nova tehnologija trebala glavnu atrakciju franšize - "cool" plesne pokrete - učiniti još spektakularnijom, odnosno atraktivnijom za publiku. Treći je film zabilježio skromnu zaradu, daleko manju od svojih 2D prethodnika, te se može zaključiti kako trodimenzionalna slika u dvorani nije nikakva zlatna koka.
Radnja trećeg filma je iz Baltimorea premještena u New York gdje nekadašnji ulični plesač Robert "Moose" Alexander III (Sevani) dolazi studirati strojarstvo. No, već prvi dan u Central Parku dođe u priliku demonstrirati svoje plesačke vještine, te odmah privuče pažnju Lukea Katchera (Malambri), mladog filmaša koji vodi trupu uličnih plesača zvanu "Pirati". Ponudu da se pridruži toj trupi "Moose" ne može odbiti, a njegove vještine će dobro doći, s obzirom da uskoro dolazi i veliko natjecanje gdje će "Piratima" glavni suparnici biti "Samuraji", trupa koju vodi nekadašnji Lukeov prijatelj Julein (Slaughter). Lukeovu pažnju također privuče i Natalie (Vinson), tajanstvena posjetiteljica njegovog noćnog kluba, koja je obdarena ne samo ljepotom nego i plesačkim talentom.
Usporedbe Step Up 3D s britanskim Streetdance 3D su neizbježne, s obzirom da oba filma koriste isti glavni "štos" – kombinaciju plesa i 3D tehnologije – te većinu plesača pronalaze među sudionicima popularnih reality emisija (u slučaju Step Upa je to So You Think You Can Dance?). U srazu ta dva filma prednost, i to tijesna, bi ipak trebala pripasti američkom ostvarenju. Razlog je prije svega u scenariju Amy Andelson i Emily Meyer koji koristi nešto malo više zanimljivih likova, te daje prostora za dobra glumačka ostvarenja, pogotovo u slučaju Adama Sevanija – koji bi trebao biti sporedni lik, ali umjesto toga zajedno sa simpatičnom Alyson Stoner zasjenjuje sve ostale.
Pohvale zaslužuje i režiser Jon Chu koji je pokazao veliku domišljatost u demonstraciji mogućnosti 3D tehnologije, što je zaslužno za nekoliko zbilja dojmljivih scena, od kojih neke baš i nemaju veze s plesom. Chu je također iskoristio priliku i za odavanje počasti klasičnim holivudskim mjuziklima u za današnji Hollywood neuobičajeno šarmantnoj sceni gdje zajedno nastupaju Sevani i Stoner.
Ono gdje Step Up 3D tone jesu trenuci kada se mora rutinski odraditi isforsirana romansa dvoje nominalnih protagonista, a pri čemu australska glumica Sharni Vinson ne pokazuje mnogo "kemije" s Rickom Malambrijem; dojam kvare i "iznenadni" obrati, ali još više isprazni dijalozi koji odišu ponekad iritantnom patetikom. Srećom, takvih je trenutaka relativno malo, i vrijeme provedeno ispred ekrana čak i onim malo zahtjevnijim gledateljima može brzo proći. Step Up 3D možda neće Hollywoodu donijeti spas od recesije ili od Chua stvoriti Busbyja Berkeleya 21. stoljeća, ali se zato može shvatiti kao korak u pravom smjeru.
OCJENA: 6/10