Piše: Dragan Antulov
22 METKA
(L'IMMORTEL / 22 BULLETS)
uloge: Jean Reno, Kad Merad, Jean-Pierre Daroussin, Marina Fois, Richard Berry, Catherine Samie, Josephine Berry, Fani Kolarova
scenarij: Eric Asous, Richard Berry, Alexandre de La Patelliere & Mathieu De La Porte (po romanu Franz-Oliviera Gisberta)
režija: Richard Berry
proizvodnja: Europa, Francuska, 2009.
trajanje: 115 '
Sudeći po repertoaru hrvatskih kina, publika bi mogla steći zaključak da su francuski filmaši prihvatili nacionalnu misiju uvjeravanja ostatka svijeta da su upravo francuski kriminalci najživopisniji na svijetu. Nakon što je lik, život i djelo Jacquesa Mesrinea poslužio za raskošni dvodijelni biografski ep Državni neprijatelj br. 1, na velikim ekranima se pojavila biografija jednog njegovog kolege. Riječ je o Jacquesu "Mad Jacky" Imbertu koji je desetljećima bio kralj organiziranog kriminala na jugu Francuske i najveći dio tog vremena institucije pravne države izvrgavao ruglu, sprijateljivši se, između ostalog, i sa celebrityjima kao što je glumac Alain Delon. Imbertov život je postao predmetom bestselera koga je 2007. godine napisao Franz Olivier-Gisbert, i koji je u produkciji Luca Bessona dobio filmsku adaptaciju.
Legenda o Imbertu je, između ostaloga, nastala zahvaljujući događaju rekonstruiranom na samom početku filma.
Protagonist, odnosno Imbertov fiktivni alter ego po imenu Charly Mattei (Reno) je bivši šef marsejske mafije koji se radi obitelji prije nekoliko godina okrenuo mirnom i poštenom životu, ali ga krvava prošlost svejedno sustiže u obliku nekoliko maskiranih napadača u podzemnoj garaži. Tada biva pogođen s 22 metka i ostavljen da umre, ali će počinitelji ipak zažaliti zbog toga što nisu ispalili još koji. Charly, naime, preživljava te ubrzo shvaća da naručitelj atentata ne odustaje od dovršetka svog plana, ugrožavajući Charlyjevu obitelj. Bivšem mafijašu ne preostaje drugo nego da ponovno okupi svoje prijatelje i kolege te na sebi svojstven način pronađe i kazni počinitelje. Pri tome ga neće spriječiti ni oduzetost desne ruke, s obzirom da je naučio pucati lijevom.
Besson za ovaj film nije žalio truda u okupljanju dobre glumačke ekipe na čelu s uvijek pouzdanim Jeanom Renoom. Međutim, već na samom početku gledatelj stječe dojam da će film biti lošiji nego što sugeriraju zvučna imena. Za to je najzaslužnije "produhovljeno" korištenje Puccinijevih opera za stvaranje dramske napetosti – samo jedan od brojnih klišeja zbog kojih će se gledatelji osjećati kao da po n-ti put gledaju jedan te isti film. Razlog za to je možda u ne baš pretjeranom iskustvu režisera Richarda Berryja, poznatijeg po glumačkim nastupima u akcijskim filmovima nego kao nekog posebno nadarenog filmskog autora. Berry tako ne pokazuje neki posebni osjećaj za ritam, pa film opterećuje posve nepotrebnim likovima i scenama, koje, na primjer, nemaju nijednu svrhu osim da pokažu kako je moderna Francuska prosvijećeno, multikulturno i multikonfesionalno društvo lišeno spolnih predrasuda.
Tome treba dodati i skretanje u jeftinu patetiku, koja bi možda i funkcionirala da uz to ide "nadrealizam" karakterističan za hongonške filmove istog žanra. Berry, međutim, nastoji sve vrijeme zadržati mrtvačku ozbiljnost, možda iz straha da previše ne veliča protagonista i njegov problematični način života. U ovom slučaju upropaštavanje nečega što je moglo biti vrlo dobar gangsterski ep se čini previsokom cijenom za inače predvidljivu moralnu pouku.
ocjena: podnošljivo
-----------------------------------
patološki slučaj
loše
podnošljivo
solidno
vrlo dobro
izvrsno
remek djelo