Evo jednog komentara, koji sigurno najbolje opisuje koncert u Varaždinu...cit.
"Bilo je za očekivati da Dylan neće energično izletjeti na pozornicu u dresu Srne ili Olića. Tu nema većih razočaranja. Znao sam da već duže vrijeme ne svira gitaru - ni tu se nisam mnogo razočarao.
Ali kad se slabašnim razglasom prenio njegov opori glas boje brus papira, e tu sam se stvarno zamislio... Zvučao je poput utopljenika koji se guši u dokolici treće životne dobi pa koncertira kako bi sebi, eto, skratio vrijeme do iduće partije bridža.
Njegov prateći sastav ili nije bio svirački raspoložen te večeri ili je prigrlio radnu etiku svoga gazde pa bezvoljno kasapi Dylanove standarde na nešvilski način, a sve kako bi se spasili od dosade dok putuju po raznim seoskim dernecima. Recimo, po nekoj ledini male države u istočnoj Europi, mada vjerujem da bi s jednakim žarom svirao i u londonskom Albert Hallu.
Mnogo me čudi mazohizam Dylanovih tvrdokornih fanova koji kao da uživaju u njegovom nonšalantnom odnosu prema publici. "Oh, Bože, kako nas samo kulerski ignorira i s kakvim nas samo stilom odjebava... Svrš svrš."
Je li se i vama učinilo da na kraju koncerta nije rekao "Thank you, friends" već "Thank you, France"?! Zna li on gdje je uopće? Ili još važnije pitanje: je li njega uopće briga gdje je?! Odgovor je jamačno: ne.
Međutim, pitam se što ga još uvijek pokreće kad je i sam svjestan da zvuči poput traktora i da su mu kretnje itekako ograničene brojem godina na leđima. Ne ponaša li se malo sadistički prema ljudima koji su platili da ga vide? Ili je to još jedno u nizu njegovih lica iza kojih se skriva ima tome već pedesetak godina, otkad je snimio prve demo snimke... 'Ko tu koga jebe?!
S njegovim diskografskim opusom počeo sam se intenzivnije družiti tek zadnjih godina i od svega sam se najviše zakačio za njegovu suradnju sa The Bandom, jednim od najvećih bendova uopće.
"Basement tapes" su čitanka mladim tekstopiscima, a i mnoge grupe bi tu mogle štošta naučiti o muziciranju i komunikaciji unutar jedne skupine glazbenika. Dobro zna Dylan da je odavno proživio svoje glazbene vrhunce, što je uostalom i potvrdio u svom najslavnijem televizijskom intervjuu, stoga danas izdaje albume koji su pastiš blues standarda, gospel tekstova i country ugođaja.
Kvaliteta tih uradaka nije upitna, ali svakako ne odgovara pretjeranim hvalospjevima od strane više ili manje eminentnih glazbenim kritičarima. Mišljenja sam, uostalom, da današnji kritičari služe tek kao produžena ruka izdavačkih kuća koja će njihov proizvod plasirati na tržište, ali to je već sasvim druga priča.
No, on se pokazuje kao lukavac, a mi kao naivno stado. Njegov koncert sam dugo čekao, na kraju se debelo razočarao.
Možda je svemu kriv koncert Neil Younga prije par mjeseci kada sam se uvjerio da je i sa sedam banki moguće publici dati limfu na svakom nastupu, kako bi se to duhovito izrazio Žan Jakopač. Ne samo to, već uspoređujući s nekim snimkama prije tridesetak godina, Young je žešći danas nego prije. Beskompromisan.
Dajem si za pravo uspoređivati ovu dvojicu jer su oba pripadnici iste generacije i sličnog glazbenog miljea.
Neka se Dylan obrati svojoj pastvi jednim pravim nastupom nakon kojeg ne ostaje gorak okus prevare i uvjeri nevjerne Tome da nije još za totalnu penziju, kako razmišlja jedno mlado nižepotpisano piskaralo iz Hrvatske! Bit će mi neizmjerno drago...J.R.