Neustrašivi. Disciplinirani. Nepobjedivi. Pravi ratni strojevi. Već tisućama godina kruže legende o rimskim legionarima bez kojih Rimsko Carstvo ne bi moglo održati svoju stoljetnu vlast. Ali kakvi su ljudi bili legionari? Koji su bili njihovi snovi i kako su živjeli? Stvarni život rimskog vojnika, dvodijelni dokumentarac koji će Viasat History premijerno prikazati 8. listopada u 21 sat, razotkriva ljude koji stoje iza mita. U ovom članku otkrivamo da ti vojnici nisu živjeli samo da bi se borili, nego da su se i zabavljali, pa čak i podizali obitelji – u tajnosti.
Mladići koji su postali legionari obvezali bi se na vjernost Carstvu na 25 godina, možda i po cijenu vlastitog života. Zauzvrat, bili su poštovani, dobivali stalne prihode i obećanje pustolovine i slave. No te pustolovine nisu bile samo bitke. Tijekom prva dva stoljeća nove ere Rimsko Carstvo bilo je na vrhuncu i rizik od rata bio je relativno nizak, no 7500 kilometara duge granice Carstva ipak je trebalo braniti. Rimska je vojska pod Augustom brojala 300 000 ljudi, pa su legionari bili potrebni i u mirnim vremenima. No nije se mogao bilo tko pridružiti vojsci: kandidati su morali proći niz strogih testova koji su eliminirali kandidate slabe tjelesne građe i moralnih vrijednosti. Oni koji su prošli ispit odlazili su na temeljitu obuku i bilo je vjerojatno da će biti poslani u neku udaljenu utvrdu na granicama Carstva.
Jedna takva tvrđava bila je Vindolanda u sjevernoj Engleskoj, izgrađena uz Hadrijanov zid. Bila je pod rimskom vlašću tri stoljeća. U proteklih nekoliko desetljeća na tom su mjestu obavljena brojna iskapanja i pronađeno je više od 2000 drvenih ploča s tekstovima napisanim tintom. To su pisma poslana od kuće u kojima se raspitivalo o dobrobiti vojnika smještenih uz granicu, a često bila popraćena i raznim svakodnevnim predmetima – odjećom, čarapama, donjim rubljem, itd. Čini se da obitelji nisu potpuno gubile kontakt s mladim legionarima.
A tim je mladićima trebalo i hrane, mnogo hrane: prema suvremenim zapisima, jedan bi legionar dnevno pojeo i do kilogram kruha s puno mesa. Ali to nije bilo besplatno: rimski je vojnik godišnje zarađivao 1200 sestercija (oko 900 eura), od čega se oduzimala cijena opreme i namirnica. Vojnici su pokušali uštedjeti ostatak, no često bi se našli u situaciji da ga moraju potrošiti na još hrane i opreme. Oko utvrda mnogi su se mali gradovi širili zbog proizvodnje i prodaje te robe, vođenja tržnica i zabavljanja vojnika otvaranjem taverni i kupališta.
Naravno, život vojnika nije bio samo zabava i igra: svaki su dan trenirali u tvrđavi te odlazili na duge hodnje u punoj opremi, često teškoj i do 40 kilograma. Tijekom tih vježbi legije bi marširale do 30 kilometara brzinom od 6-8 km/h – i to u sandalama, koje su bile dizajnirane za nošenje na svim vrstama terena. Vojnici su pritom sagorijevali oko 5500 kalorija, tako da su sigurno imali tjelesnu građu poput pravih sportaša.
Iako je vojnicima bilo zabranjeno ženiti se, smjeli biti u vezi – pa čak i imati djecu – no ozakonili bi ih tek nakon kraja svoje 25-godišnje službe; no i prije toga su se veze „tolerirale“, a žene i djeca često su čak imali i vlastito mjesto unutar utvrda. Prema legendama, vojnici su držali i kućne ljubimce – pse i mačke – i podizali male žrtvenike kako bi se molili bogovima za zaštitu. Legije stoga nisu bile ni blizu bezdušnom ratnom stroju kako ih se obično prikazuje: legionari su bili ljudska bića sa željama, strahovima i međuljudskim odnosima. Bili su i ratnici i očevi, a nakon nekog vremena počeli bi brojati preostale dane do kraja svojih 25 godina službe, kada su mogli zauvijek objesiti odore o klin i živjeti sa svojim obiteljima. Baš kao i većina nas.