Batman v Superman: Dawn of Justice
SAD, 2016., 151 min.
Režija: Zack Snyder
Uloge: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Jesse Eisenberg, Diane Lane, Laurence Fishburne, Jeremy Irons, Holly Hunter, Gal Gadot
Ocjena: 4/10
DC Comics danas dosta podsjeća na carsku Njemačku početkom 20. stoljeća. Isto kako su tada njemačka brodogradilišta štancala sve veće, sve bolje naoružane i sve oklopljenije bojne brodove kako bi na svjetskim oceanima projicirali moć najveće kontinentalne sile, tako sada DC Comics nastoji preko sve spektakularnijih filmova o herojima projicirati na Hollywood svoj status stripovske velesile. I isto kako je Njemačku u tim naporima frustriralo to što je Britanija – zahvaljujući prednosti stečenoj nekoliko stoljeća ranije – ipak zadržavala status neupitnoga mornaričkog hegemona, tako danas DC-jevce frustrira to što je njihov glavni konkurent Marvel Comics takve filmove počeo raditi mnogo ranije i daleko uspješnije, odnosno što je kroz sustav fiktivnih univerzuma i franšiza povezanih crossoverima sebi napravio vlastitu tiskaru novca. DC Comics nešto je slično pokušao učiniti tek nedavno preko novopokrenute franšize o Batmanu, ali rezultati toga tek predstoje, a što se kritičara tiče, ta će franšiza još dugo biti inferiorna Marvelu. Takav se dojam, čini se, stječe nakon “toplog zeca” kroz koji je propušten Batman protiv Supermana, prvi veći filmski crossover, zamišljen kao svojevrsna podloga za vlastit filmski univerzum.
Film iza koga stoji Zack Snyder istovremeno je i drugi nastavak sage o Supermanu – koju je Snyder bio započeo sa Čovjekom od čelika – ali i novi reboot inače uspješne i hvaljene sage o Batmanu. Čovjeka-šišmiša ovaj put tumači Ben Affleck, a radnja filma pokušava na samom početku objasniti zašto se on, iako formalno predstavlja pozitivca, mora zakačiti s kriptonskim borcem za istinu, pravdu i američki način života (koga ponovno tumači Cavill). Film započinje scenom spektakularnog sukoba kojim je Čovjek od čelika završio i u kome je Superman na ulicama Metropolisa porazio zloga generala Zoda; perspektiva je ovaj put doduše drukčija, odnosno prikazuje se masovno razaranje koje je izazvalo gomilu žrtava, uključujući i zaposlenike kompanije Brucea Waynea. Tajkun zbog toga postaje uvjeren da je kriptonski dobročinitelj sa svojim nadljudskim sposobnostima predstavlja preveliku prijetnju za sigurnost čovječanstva. Istovremeno novinar Clark Kent (poznatiji kao Superman), istražujući odmetničke aktivnosti u Gotham Cityju, uvjeren je da je riječ o bezobzirnu sociopatu koji krši ljudska prava. Neumitni sukob pak potpiruje i ekscentrični tajkun Lex Luthor (Eisenberg), koji se dočepao jedine stvari koja može likvidirati inače neuništivog Supermana – krtiptonit – te ga nastoji upotrijebiti u vlastite zlokobne svrhe.
Neprijateljstvo kritičara prema Zori pravednika (koje je postalo još veće nakon što je publika opet na ignorirala njihovo mišljenje te, barem u prvom tjednu, producentima omogućila prepune kino-blagajne) može se manje objasniti kvalitetom samog filma, a više time da se već na samom početku znalo da novi film neće samo predstavljati ne baš previše originalnu verziju nečega što je netko ranije već napravio nego će i u konceptualnom smislu biti loša ideja. Tako se Christopher Nolan kao tvorac donedavne trilogije o Batmanu može pronaći među imenima na odjavnoj špici, ali je svima jasno da je on jednostavno bolji za taj posao od Snydera, koji je svoja ograničenja već pokazao nekoliko godina ranije. Isto tako svima je jasno da Ben Affleck, komu scenariji i režija idu bolje od glume, jednostavno mora biti lošiji Batman od Christiana Balea. I, konačno, tu je sam naslov filma koji sugerira borbu između stvorenja obdarena božanskim moćima i sredovječnog tipa s par kul gedžeta. Tu borbu može učiniti ravnopravnom samo jedna stvar čije će ime pogoditi i oni koji su pročitali vrlo malo stripova u životu. Naravno, i ishod je borbe, ma kako spektakularna i kul ona bila, unaprijed predodređen potrebom za novim nastavcima – svima je jasno da će prije nego što dokrajče jedan drugoga, Batman i Superman doći do zaključka da im je interesu zakopati ratne sjekire.
Dakle unaprijed je bilo jasno što će se u filmu dogoditi, a to uključuje i “šokantan” obrat u završnici filma koji, naravno, neće biti iznenađenje za poznavatelje stripovske sage o Supermanu, i koji će, naravno, biti kompromitiran cliffhangerom i nužnim nastavkom. Ostaje samo kako će to sve Snyder napraviti. Za razliku od Čovjeka od čelika, koji je ionako mračan, Snyder koristi Batmana kao izgovor da novi film učini još mračnijim i neugodnijim, trpajući u njega niz potpuno konfuznih scena (poput Batmanove vizije budućega apokaliptičkog sukoba sa Supermanovim sljedbenicima). Tu i tamo nađe se mjesta za pokoje ozbiljno pitanje i poneku pametnu riječ o tome treba li čovječanstvo vjerovati ljudima s apsolutnom moći, čak i kada su im namjere najplemenitije, odnosno kako bi javnost reagirala na superheroje u stvarnom životu. Snyder je međutim sve to već usvojio prije dosta godina u Čuvarima koji, iako inferiorni u odnosu na kultni predložak Alana Moorea, u usporedbi s ovim filmom izgledaju kao remek-djelo.
Ono što je preostalo u ovom filmu jest uobičajena orgija specijalnih efekata i nasilja prilagođena za sve starije od 13 godina, uključujući predvidljivi obračun s digitalnim superčudovištem koji se, dakako, odigrava usred noći na izoliranu mjestu. K tomu izraelska manekenka Gal Gadot u ulozi Wonder Woman i njezina deus ex machina pojava na samom kraju filma tu su manje kao mamac za muške gledatelje a više kao izraz nedostatka bilo kakve Snyderove kreativne energije. Možda sljedeći filmovi budu bolji i možda DC Comics malo više počne brinuti o kvaliteti i manje o kvantiteti. Ali, dok se to ne dogodi, može se reći da se onima koji traže nešto malo više od superherojskog filma u Zori pravednika smrklo.
Dragan Antulov powered by fak.hr