Deadpool
SAD, 2016., 108 min.
Režija: Tim Miller
Uloge: Ryan Reynolds, Karan Soni, Ed Skrein, Michael Benyaer, Brianna Hildebrand, Morena Baccarin
Ocjena: 5/10
Rekao bih da je postalo jasno da je Deadpool ušao u domenu onih likova o kojima većina svašta zna, bez da se nešto konkretno doista zna. Tako je, srećom po Stana Leeja, u relativno kratkom roku broj Comicon Deadpoola narastao za 5000% i podebljan je imidž prostog anti-junaka koji probija četvrti zid i bespoštedno zbija neukusne šale na račun svega što postoji dok se krvavo i nemilice obračunava sa svima koji mu stanu na put, od životnog nemezisa do bakice na ulici.
Kao primjer uspjeha super-brutalno predanog reklamiranja ideje koja je u samoniklom vrhuncu geek obožavanja dobila pravovremeno zeleno svjetlo, što ukratko znači da živi od pijeska u očima, nisam više siguran zašto sam blago šokiran zaradom i ocjenama i pokušavam to racionalizirati s obzirom na to koliko je film po svojoj priči, po svojoj tehničkoj izvedbi i po samom utjelovljenju Deadpoola nevjerojatno bezvezan. U cjelokupnom spektru Marvel kinofilmova do sada, po mom sudu spada u samo dno, zajedno s Age of Ultron, ali promatrajući na društvenim mrežama reakcije mnogih, uzbuđenost koju osjećaju dok se zarada penje na prvo mjesto i apsolutno nekritičko upijanje nečega što je razarajuće za prosječnu kvalitetu čak superhero filmova i na jedan turoban način ismijava trud nekih drugih autora u čitavoj franšizi, postaje mi jasno da prosječan gledatelj nije htio vidjeti ništa drugo nego da se cijeli film zbijaju šale umočene u malo krvi.
No svatko tko je čitao Deadpool stripove zna da se radi o nekoliko starijih likova zbijenih u jedno, koji su zapravo začeli kompleksnog lika u koji je, s umjetničke strane, također upisana moć tehničkog vježbanja umjetničkog izričaja. Deadpool je tijekom razvoja postao iznimno moćan i teško psihički poremećen lik, a njegov je život neuspjela bračna veza paradoksa i ironije; tip koji će možda doista cijeli dan zbijati šale i raditi nered po gradu, ali će si prije spavanja, u bijesu i melankoliji istovremeno, prosvirati mozak. Takav Deadpool, koji je svoje ime uzeo nakon što je, kao neuspjeli eksperiment tajnog programa Weapon X, pobjegao iz „logora“ u kojem su se nemilosrdno mlatili i, oboljeli od programa, kladili na to tko će prvi umrijeti, postaje Ryan Reynolds koji za novce plaši lokalne stalkere cura i svojoj djevojci Vanessi (Morena Baccarin) čestita svaki praznik u godini. Mogu razumjeti da se kompletan potencijal Deadpool lika uništio da bi se pogodila opća publika koja želi sliniti iznad i ispod kokica u krilu, ali ne mogu shvatiti da velik dio samih obožavatelja Deadpoola tek tako prelazi preko očigledne jametine između kumulativne slike stripova i ove filmske interpretacije lika. Otprilike je stvar takva, kao da poštom na komadu papira dobiješ potpis Georgea R. R. Martina, a drugima kažeš da si s njim bio na pivi i razgovarao o sporednom liku kojeg će u idućoj sezoni napraviti prema tebi.
No čak i kada ostavim po strani da postoji the Deadpool, stavim sve što znam u zagrade i promatram samo lika danog na filmu, opet se ne mogu načuditi. Kad Wade Wilson između dva praznika dobije rak, odlazi u mračni dio grada prijaviti se za projekt u kojem ga vežu za krevet i mjesecima maltretiraju da mu potaknu mutaciju gena kako bi se izliječio od raka, ali to, tko bi rekao, pođe po zlu pa ga glavni doktor nabode na armiranu cijev i ostavi da izgori u zgradi. Taj dio radnje zauzima četvrtinu filma ili više, i prepun je nevjerojatnih idiotarija i neuvjerljivog prekenjavanja likova jednih nad drugima, od uopće ideje da mu moraju pokrenuti nevjerojatan stupanj stresa da se mutacija aktivira, preko činjenice da Wilson pristaje na „liječenje“ iako se ono očigledno – što on i sam primijeti – odvija u prljavoj, hladnoj, trošnoj zgradi s hrpom ranjenih ljudi i luđaka koji to vode, pa do toga da, nakon što mu konačno pokrene mutacije, Wilson šokirano pita što si mi to napravio, a ovaj onanira nad njim i govori mu kako će ga sad ostaviti da se i dalje muči.
No rezultat čitave situacije trebao bi nam dati lika koji ima koješta za riješiti sa svijetom i sobom. Umjesto toga, on je cijeli film iskompleksiran što više ne izgleda kao što je izgledao prije, motiv koji posve prevlada nad, ne znam, činjenicom da je mučen i prevaren. Trivijalno smiješna stvar je, najprije, da je opasni antiheroj filma sveden na opterećenost izgledom, a onda, da ustvari bolje, šmekantnije izgleda tako „deformiran“, nego kad gledamo Reynoldsa koji me ne bi mogao uplašiti ni da me golog zaveže za haubu i u čmar ugura C4 kao Creasy iz Man on Fire (2004), ali mi obeća da će C4 aktivirati izravnom kontaktom. Ukupnu sliku očajno motiviranog lika zatim se podebljalo sa super-dosadnom interpretacijom Kolosa iz X-mena, s kojim u zadnjih pola sata filma nađe doktora, propuca ga i zbari se sa ženskom svog života. Pravi ljubić za Valentinovo.
Možda je s Deadpoolom problem u meni; u tome što sam nekoliko mjeseci prije filma, ne očekujući ga niti očekujući da će od njega išta biti, odigrao PS3 igru Deadpool koja je, iako prosječne mehanike, urnebesno smiješna, briljantno originalna u prezentaciji sadržaja, što ujedno znači i povijesno relevantna u stvaralaštvu igara, i ono najvažnije u ovoj priči, savršeno, besprijekorno vjerna Deadpoolu u punini ideje njegova lika. A možda je problem u mom temeljnom nepodnošenju Ryana Reynoldsa kao glumca koji je odabran za Deadpoola, jedno neuvjerljivo nekarizmatično dosadno lice platna čiji je raspon glume uži od otvora na Žujinoj limenci, tjelesno neadekvatan, iritantno izvan konteksta superhero filmova vuče sa sobom prateći ansambl ženskih obožavateljica koje ne mogu složiti pazle za djecu do 7 godina.
Što se samog Reynoldsa tiče, koji je inače fan Deadpool stripova, dobro je pogodio njegov lik u onim trenucima u kojima Deadpool mora biti bedak kakvog nema i bilo bi lijepo da nije napravio samo to. Ali možda je, također, problem u činjenici da sam uvjeren kako je ovaj film trebao završiti za 25 minuta jer je taj format, i s obzirom na ono što doista od sadržaja u filmu ima, adekvatan količini stvari koje se u filmu dogode; njegov sadržaj i odabrani režijski pristup idealan je za TV seriju u rangu Arrowa. Da su za zadnju borbu odabrali neko manje mjesto za uništavanje, imali bi i dovoljno novaca. Stoga mi scusi, ako vam se taj stupanj isprazne zabave čini vrhunskim dometom filma, povisite ocjenu za 2.5, ali za boga miloga imajte malo milosti i ne rangirajte više od toga – jer niti ovo, pored nekoliko odličnih fora, doista ima veze s the Deadpoolom, niti je, zaboga, već dugo bilo tako bezdušno režiranog filma.
A on je uistinu bezdušan, pa možda i to ima neke veze s ne baš najboljim utiskom koji je na mene u svom cjelokupnom zdanju ostavio ovaj film. Ne samo da u 2016. godini još ima redatelja – kao da Snyderovo izdrkavanje i uništavanje te fine tehnike nije dovoljno – koji misle da slow motion mora biti glavna fora filma, i da svaka borba i svaka scena i svaki udarac mora biti pomno promotren, nego smo napravili korak natrag i sada svaka akcijska scena ima refleksiju u kojoj nam prepričava što se dogodilo, kako se osjeća i o čemu razmišljaju gledatelji. I to bih podnio, samo da svaka scena nije bila toliko nevjerojatno razvučena, svako okruženje svake fore toliko raspeglano, svaka fora toliko nepotrebno iscrpljena, kadrovi oduženi i natopljeni bezveznim trkeljanjem koji malo pogodi, a malo promaši smijeh. Njima trebaju sati, sati im trebaju da se bilo što dogodi, da se pomaknu, pokrenu, izvedu nešto, da izađu više iz tog automobila, da konačno skoči s tog mosta, da se ajde više potuku, dogovore, bilo što, samo da se nešto dogodi. To pak sve što se dogodi armirano je product placementom koji je u ovom filmu dosegnuo meta-razinu.
Pretpostavljam da je i to neka vrsta umjetnosti za ocjenu, kad je već spektar likova sastavljen od superiorno dosadnog antagonista Ajaxa (Ed Skrein) i još bezveznije Angel Dust (Gina Carano), izmasakrirane varijante minornog lika iz Marvel svijeta, pored svih silnih tisuća milijuna zanimljivih manifestacija, varijanti i interpretacija likova (pa i njih samih) iz Marvel svijeta, ni na koji način povezivi s gledateljima osim, opet, preko „šala“, jedna paleta u kojoj prednjači mimozičan Kolos i apsurdno njegov apsolutno beskorisni side-kick Negasonic Teenage Warhead (Brianna Hildebrand), zajedno sumirani u Deadpoolovu potrebu da spasi žensku svog života. Dobru žensku, simpa lika, razumijem, ali hajde neka jednom Deadpoolu anti-herojstvo bude utemeljeno na nekim bitnim stvarima.
Za kontekst Marvel filmova i njihovog raspona kvalitete, ovog Deadpoola smatram neukusnom katastrofom od autorske inventivnosti i nema te količine dobrih fora, od kojih bi mogao nabrojati niz koji me dobro nasmijao, koje popravljaju strukturu i implementaciju tehnike. Za rezultat daje svojevrsnu akcijsku komediju Sv. Valentina za koju je, vidim, sasvim dovoljno da ima nalijepljen otisak Deadpoolove brutalno izreklamirane guzice i mašineriju fora, pa da prema ocjenama prođe pod „klasik“, u kategoriji „kako se filmovi rade“, da ga se prozove „riskantnim uspjehom“ i „znakom povratka dobrih filmova“. No čak i kada bi se dao u to uvjeriti, za što de facto ne postoje dobri argumenti, postoji jedan drugi film na tronu akcijske superhero komedije. Kad s tim filmom povučem usporedbu, onda je ovih 5/10 „poklon“ isključivo zbog šala, te tako ostavljam samog sebe s tom moralno dubioznom odlukom o filmu koji nikome ne preporučam, a koji su svi, pa i ja, pogledali – i dali sukus cijeloj stvari.
Ono što mene bitno muči jest, na kraju dana, samo to što sam svjestan da su s likom Deadpoola za nove generacije napravili ono što su davno napravili sa Spider-manom za starije, te on valjda nikad u povijesti filma neće dobiti njemu primjeren film. A o onom argumentu koji ja osobno često povlačim za manje dobre filmove, da je Deadpool različit od svega u Marvelu, a i koječega izvan superhero filmova, pa je u tom smislu važan za analizu – nope. Za razliku od svog računalnog pandana, ovaj filmski Deadpool nema ništa što drugi već nisu napravili pametnije, bolje i koherentnije.
Decadent Sympozium powered by fak.hr