Room
SAD, 2015., 118 min
Režija: Lenny Abrahamson
Uloge: Brie Larson, Jacob Tremblay, Sean Bridgers, William H. Macy
Ocjena 9 / 10
Veliki montažer Walter Murch barem je jednom prilikom rekao da izraz "motion pictures" može biti lako zamijenjen izrazom "emotion pictures", aludirajući na nužnost svakog filma da pomuti emocije u svojoj publici, da potakne reakciju u gledateljevu želucu. Soba Lennyja Abrahamsona film je koji vas udari ravno u trbuh stisnutom šakom, koji vas uvuče u svoja četiri zida i, obavljajući posao na području od doslovno dvanaest kvadratnih metara, nudi vam cijeli svijet na dlanu petogodišnjaka.
Mali Jack slavi peti rođendan u svom sićušnom domu koji on i njegova majka jednostavno nazivaju Sobom. Tužna je to proslava, ako ćemo iskreno – njegova majka s ljubavlju mu predstavi siromašan kolač kao njegovu rođendansku tortu, bez glazure, bez čokolade, čak i bez svijeća. Nije ih mogla nabaviti jer joj "stari Nick" svake nedjelje ispuni jednu želju što se tiče kućanskih potrepština, a postoji milijun stvari korisnijih kad živiš u pljesnivoj šupi od blesavih rođendanskih svjećica. Ali zašto žive u toj jadnoj prostoriji uopće? Zašto je na vratima elektronska brava, tko je uopće stari Nick, zastrašujući tip koji gotovo svake večeri dolazi u posjet, zbog čega se Jack mora sakriti u ormar i, uronjen u tamu, osluškivati škripanje kreveta?
Zbilja mrzim davati previše informacija kad pišem osvrte, ali nisam siguran da je moguće razgovarati o Sobi bez odavanja nekih osnovnih elemenata radnje, elemenata koje će pažljiv gledatelj ionako ubrati već u prvih nekoliko minuta filma. Jackova majka oteta je kao tinejdžerica i zaključana u šupu. Dvije godine otmičar ju je silovao, a tada se rodio Jack. Silovanje se nastavilo, ali barem više nije bila sama. Imala je razlog da živi. Jack, s druge strane, ne zna apsolutno ništa o svijetu izvan šupe: iz majčinih priča, shvatio je da postoji samo Soba i svemir oko nje, jasno vidljiv iz prozorčića na krovu šupe, jedinog prirodnog izvora svjetlosti u njihovu tragičnom domu.
Abrahamsonov film, temeljen na istoimenom romanu irsko-kanadske autorice Emme Donoghue, koja je i napisala odličan scenarij za ovu adaptaciju, potresno je izlaganje čiste, neuništive majčinske ljubavi, izlaganje divnog i dirljivog odnosa koji samo majka i sin mogu imati, koje na svojoj snazi značajno dobiva u trenucima kad postane najočitije da je i majka samo čovjek od krvi i mesa, s vlastitim željama, potrebama i aspiracijama. Film, međutim, možemo uredno podijeliti u dva jasna dijela: prva polovica Sobe triler je od kojeg mi se okretao želudac više nego od bilo kojeg drugog filma u posljednje vrijeme, dok nastavak filma stane na kočnicu i osigurava prostor i vrijeme za emocionalni oporavak i likova, i nas u poziciji gledatelja.
Vidljivi pad tempa koji stiže kao posljedica rane rezolucije u početku me malo mučio, jer me natjerao da se prilagodim nečemu posve novom, kao da sam slučajno promijenio program na TV-u. Sada, kad je prošlo punih sat vremena otkad sam ga pogledao, potpuno shvaćam i cijenim što su Abrahamson i Donoghue napravili, kao i zašto su se na to odlučili. Njih dvoje vrlo dobro znaju da borba za vojnika nije ni približno gotova kad se ovaj vrati s bojišta. Pokazujući posljedice adrenalinom ispunjene prve polovice filma, oni lijepo i spretno završavaju svoju mučnu priču, spajajući žanrove trilera i drame u koherentnu cjelinu, ne ostavljajući ni centimetar prostora za gledatelja da se pita što bi se moglo dogoditi s likovima u sljedeće dvije godine, dva mjeseca ili čak dva sata nakon što odjavna špica zapleše ekranom.
Kako bi film poput ovoga funkcionirao, jasno je da se dvije glavne uloge moraju odigrati savršeno. Brie Larson i mladi Jacob Tremblay nevjerojatni su u svojoj dinamici. Skidam šešir klincu, jer ovo je bilo sve samo ne lagano za izvesti, a ako se Larson kroz The Spectacular Now, Trainwreck ili Short Term 12 nije dovoljno dokazala, ovaj će joj film vjerojatno poslužiti kao učinkovita odskočna daska.
Divno je vidjeti da se filmovi poput ovog snimaju. Maleni, produkcijski limitirani na jednu običnu šupu, koncentrirani na snagu priče, puni emocija i sposobni zatitrati žicu duboko u gledatelju. Zbog filmova poput ovog isplati se probaviti nebrojeno mnogo plitkih, zašećerenih poluproizvoda koji se nude u kinima, sve u neuništivoj nadi da ću jednog dana ponovno nabasati na nešto ovoliko moćno.
Sven Mikulec powered by fak.hr