Krampus
SAD, 2015., 98 min.
Režija: Michael Dougherty
Uloge: Toni Collette, Adam Scott, David Koechner, Conchata Ferrell, Allison Tolman, Emjay Anthony
ocjena: 6,5 / 10
Redatelj Krampusa ujedno je redatelj kultnog filma strave Najstrašnija noć (2007). Tko je gledao taj mali opaljeni film u kojem (pro)antagonist ubija lizalicom, i svidio mu se, može očekivati da će mu se i ovaj svidjeti jer se u pravilu radi o stilski istom filmu u kojem je koncept svojih ideja redatelj prenio u drugačije okruženje; umjesto Halloweena na red je došao Božić, umjesto jack-o-lanterna ulogu je preuzeo Krampus, a različite grupacije ljudi, primjereno Halloween filmovima, zamijenila je jedna američka obitelj, primjereno tradiciji božićnih filmova. Sličan je i princip pojave čudovišta: mali Sam iz Trick ‘r Treat pojavljivao se kada su pravila, odnosno tradicije Halloweena narušene, dok će se Krampus pojaviti kada tzv. „božićni duh“ nestane iz obitelji. Pa, da vidimo što je Krampus spremio kao poklon za advent.
Ideju gubitka božićnog duha nije bilo previše teško pronaći, pa se ni autori nisu trudili postepeno dovesti do činjenice da tog duha više nema. Suprotno, film započinje bukvalnom sekvencom u kojoj gledamo kako američko društvo divlja po shopping centrima uz pratnju It’s Beginning to Look like Christmas Binga Crosbyja. U toj šaradi potrošačkog debilizma, koji se proširio do Hrvatske pa se gledatelji lako mogu poistovjetiti s temeljima priče, upoznamo i neke od likova iz obitelji, da bismo ubrzo saznali kako oni, doduše, funkcioniraju, ali se između njih gubi osjećaj obiteljske složnosti. Kratak ekskurs kroz noć prije Badnjaka upoznaje nas s majkom Sarah (Toni Collete) koja stvar pokušava održati poštujući formalnu razinu odnosa i smisla blagdana, ocem Tomom (Adam Scott) koji zbog posla nije posebno zainteresiran za lažnu koreografiju rituala, kćeri Beth (Stefania LaVie Owen) koja blagdane ustvari želi provesti s dečkom jer je napeta situacija užasno frustrira, te sinom Maxom (Emjay Anthony) koji još uživa u čarima blagdana, nastoji vjerovati u Svetog Nikolu i pokušava zbližiti svoje članove. Njegovoj želji za skladnom obitelji i poštivanjem blagdana najbliža je Tomova majka, baka Omi (Krista Stadler), inače Njemica.
Dakako, postaje jasnim da Max igra glavnu ulogu u filmu, dok je Omi poveznica s europskom tradicijom ideje Krampusa i onaj od likova koji će im, nakon zapleta, objasniti što se ustvari događa i zatim nestati iz priče. No film ubrzo uvede dodatnu obitelj preko Sarine siromašne sestre Linde (Allison Tolman), što uključuje dvije neodgojene kćeri, malo dijete, ujnu dugog jezika i tužnog života Dorothy (Conchata Ferrell) te oca Howarda (David Koechner), punog kompleksa i fetišista američkog načina života Uncle Sama. Njihov, frustracijama motiviran, groteskan pristup obiteljskoj večeri sveukupno dovede do velike svađe i raspada ono malo održavanih odnosa, a Max se duboko razočara. Njegovo razočarenje gasi i posljednji plamičak božićnog duha u obitelji, što u jeku noći prizove oluju, a s olujom, umjesto Svetog Nikole, do kvarta svrati Krampus.
Rekao bih da film ima dvije faze s obzirom na to kako je cijeloj priči stilski pristupljeno. U prvoj fazi, za koju bih rekao da je prva trećina filma, tu se još radi o ozbiljnijem filmu strave za koji se čini da će u svojoj pomalo šaljivoj ideji uspjeti zaplašiti i prenijeti određenu poruku. U drugoj fazi, za koju bih rekao da su preostale dvije trećine filma, taj se koncept mijenja u pristup Trick ‘r Treata i film postaje zapravo luckast. Najbliža asocijacija vjerojatno su Gremlini (1984), samo što je Krampus obogaćen Doughertyjevim detaljima iz mračne fantazistike i okulta.
Prvi susret s Krampusom, dakle, dogodi se u ranoj fazi filma i napravljen je odlično. Konstruirana mračna atmosfera, rad kamere i njegovo kretanje vidljivo bude jezu i dižu rang filma, uvjeravajući gledatelja da ćemo možda imati posla s neočekivanim tijekom filma. Nakon što prva žrtva padne, dio obitelji odvaja se iz kuće i dolazi na ulice u potrazi za njom. Cijela sekvenca traganja odlično je snimljena; stvara se osjećaj zatvorenog svijeta u kojem su stvari pošle po zlu, efekti su uvjerljivi, a kadriranje nekonvencionalno. Štoviše, stvoren je osjećaj misterija, pa bismo ujedno htjeli biti tamo i htjeli biti što dalje od toga, a Krampus kao lik postaje intrigantan. Međutim, nakon određenih paranormalnih događaja u kući, u večeri Badnjaka obitelj kroz dimnjak napada Gingerbreadman. Koncept iza toga je simpatičan: Krampus je okružen zvjeradi tame, koje su ustvari poludjeli simboli Božića, te na najgori način već iskvarene ljude proždiru u noći njegove vladavine, ali film tu doživljava potpuni stilski, rekao bih i žanrovski prijelaz, što sa sobom povlači promjenu faze i pretvara se, uz pokoji gadni detalj, u zaj**anciju.
No zaj**ancija, koja ne bi nužno bila problem po sebi, je popraćena s nekoliko većih promjena koje do kraja filma, u određenom smislu, „upropaste“ izvorno dobro postavljen film. Ponajprije, Krampus se de facto ne pojavi sve do kraja filma, što film počinje činiti besmislenim – ljudi su uistinu došli pogledati film zbog Krampusa, a ne noćnih vilenjaka koji grade snjegoviće i otimaju djecu – a kada se on pobliže i pojavi, njegov ustvari loš dizajn i način na koji je raskriven publici izbija iz filma sav misterij i opakost koju je prva faza filma dobro utemeljila. Nije mi jasno zašto su se odlučili na dizajn na koji jesu, kada je dovoljno bilo guglati „krampusaustria“ da bi se pronašao niz odličnih dizajna kao odskočnih dasaka, ili zašto su ga uopće onda prikazali publici na način na koji jesu, ako su kasnije imali plan od njega napraviti vrckastog demona, no u svakom slučaju jeza posve ispari iz filma, a Krampus postane bezvezan.
Drugi veliki problem konflikt je zaista enormnog broja likova (ne samo obitelj) i malog prostora u kojem se druga faza filma odvija, kada očigledno postaje da niti scenarij zna što sa silnim likovima raditi, niti sami glumci znaju što bi sad oni trebali na tih nekoliko četvornih metara dnevnog boravka, kuhinje i drugog kata. Može se vidjeti kako jedva nalaze svoje mjesto u kadrovima, i kako puno njih ustvari pasivizira svoje radnje i selektivno se ponaša s obzirom na scenarij. U tom smislu događaji su istovremeno skučeni, a razvučeni na sve strane, pa kao protu-efekt počinje djelovati osjećaj ispraznosti i besciljnosti događaja, to jest, sve se to pretvori u neku vrstu slasher zabave pomoću koje treba povaditi sve viškove, što se zaista dogodi i zaista je šteta, ma kako on iz kadra u kadra isprovocirao smiješak gledatelju.
Sami glumci odradili su, ukupno gledajući, prosječan posao. Conchata Ferrell u dobroj je mjeri replicirala ulogu Berte iz serije Dva i pol muškarca, što s obzirom na njezin lik znači da je bila zabavna. Toni Colette imala je najzahtjevniju ulogu i bila odlična kao uvijek, a iako se pomalo vidjelo da nije naročito unesen, moglo bi se reći i da je David Koechner bio solidan, kao i ne naročito događajima unezvjereni Adam Scott, dok je Emjay Anthony bio, po mom sudu, ispodprosječno neuvjerljiv u svom performansu. Drugi pak nisu imali dovoljno prostora da uistinu pokažu što glumom mogu, mada se ne može reći da nisu bili adekvatni potrebama filma. Posebnoj kategoriji spada Krista Stadler, čiji je zadatak bio glumiti čeličnu Njemicu, što bismo rekli: nije se naročito morala naraditi.
Treće, u drugoj fazi filma zaista dolazi do radikalne ispremiješanosti stilova, čak u toj mjeri da sred filma, kao npr. u Harry Potter i darovi smrti 1. dio, kada Omi pripovijeda o Krampusu, cijela sekvenca bude animirana u Selickovom stilu, što je slatko, ali nikako se ne uklapa u cjelinu filma (što npr. nije istina za Darove smrti, gdje odlično sjeda). S obzirom na cjelinu, tako film do svog kraja više nema puno od onoga što je izvorno predstavio i dobro provodio, uz tu iznimku što je obrtanje na kraju same priče kao takve zadovoljavajuće za gledatelje koji preziru klišeje božićnih filmova. Krampus je tako svakako jedinstven film, koji bih generalno preporučio prvenstveno poradi zafrkancije i nekoliko dobrih ideja, ali je autorski kaotičan i ne bih mogao reći da je nešto pored čega se ne može proći.
Decadent Sympozium powered by fak.hr