Knock Knock
SAD, 2015., 99 min.
Režija: Eli Roth
Uloge: Keanu Reeves, Lorenza Izzo, Ana de Armas, Aaron Burns, Ignacia Allamand
ocjena 4,5 / 10
Keanu Reeves slaba mi je točka. Keanu je tronogi pas s jednim iskopanim okom kojem samo treba zdjelica vode i tapšanje po glavi da bi se osjećao kao najljepši pas na svijetu. Keanu je onaj klinac iz osnovne škole kojem se rugaju zbog sestrinih hlača koje je naslijedio i kojem možete uljepšati dan tako da mu ne spominjete te proklete hlače. Keanu je starica iz lifta koja samo traži par ušiju dovoljno strpljivih da upiju njezine lamentacije o psorijazi i nezahvalnom sinu. Uvijek nekako imam potrebu postaviti se za ovog simpatičnog glumca kad god krenu hračke u njegovu smjeru. Nakon njegova najnovijeg filma, home invasion trilera Knock Knock, branit ću ga jednako revno i dalje. Samo, čini se, malo češće.
Evan je sredovječni arhitekt s dvoje klinaca i vrlo lijepom suprugom umjetnicom s kojom dijeli veliki artsy uređeni dom smješten negdje dovoljno daleko od naseljenoga grada da bi ova priča mogla imati imalo smisla. Sretna je to, vesela i, rekao bih, tipična obitelj iz američkih filmova za koju odmah u startu znate da neće dobro završiti. Kad supruga s djecom ode za vikend na otvorenje neke svoje izložbe, Evan ostaje sam doma i, s glazbom nafrljenom do daske (ipak je nekad davno bio DJ), radi na svom novom projektu. Kad mu na vrata usred noći pokucaju dvije do kože mokre tinejdžerke i zamole ga da im posudi telefon, to može značiti samo dvije stvari. Ili gledate 12-minutno djelce na XHamsteru, ili vas čeka home invasion filmić koji će vam dići tlak, bilo to na dobar ili loš način.
Lagao bih kad bih rekao da u Knock Knock nisam na trenutke iskreno uživao. Ti su trenuci, doduše, bili vrlo rijetki i vrlo kratki, ali pristojno je i fer odati priznanje zabavnom karakteru novog filma Elija Rotha (Cabin Fever, Hostel). Koliko god predvidljivo sve to bilo, koliko god možda ne pušite nemoguću naivnost i lakovjernost našeg protagonista, ne bih rekao da je Reeves loše ovo odradio. Štoviše, solidan je, osim u nekoliko drvenih trenutaka sa svojim klincima i nešto drukčije drvenih s ove dvije neočekivane gošće. Ali džabe Keanu kreči kad djeluje unutar okvira blesavog, naivnog, nedorečenog i plitkog filma s prisilnim twistom koji ne bi imao previše smisla ni da se događa u glavi napušenog Shyamalana.
Ovo je film koji možete pogledati s ekipom jednu večer kad ste prelijeni da se prošećete do puba, a baš vam se nekako priča o glupostima. Ovo je film za koji se, koliki god bili fanovi neuništive zvijezde Brzine i Matrixa, zbilja ne isplati odvajati lovu na kinoblagajni. Ovo je, naposljetku, film koji ću zaboraviti već sutra, jer sam se nagledao toliko boljih na istu temu. Ovdje imamo očite tragove znatno boljeg Hard Candyja, tu je i slučajni posjetitelj Evanovoj kući koji je neusporedivo kvalitetniju filmsku sudbinu imao i u The Strangers, i u L’interier. Tu je i posebno blesav trash momenat na samom kraju filma koji bi funkcionirao znatno bolje da je ostatak filma bio u zajebantskom tonu. Ovako smo dobili neuvjerljivi triler s predvidljivim zapletom i raspletom, naivnim protagonistima, repetitivnom pričom i povremenim daškom humora. Na kraju treba reći – Knock Knock nije užasan film. Samo nije dovoljno dobar da bi ga se ikome ozbiljno preporučilo.
Sven Mikulec powered by fak.hr