The Gift
SAD, 2015., 108 min.
Režija: Joel Edgerton
Uloge: Jason Bateman, Rebecca Hall, Joel Edgerton
ocjena 7 / 10
Američki kritičari posljednjih se godina žale kako je na velikim i malim ekranima sve manje domaćih glumaca koji se mogu zvati zvijezdama. Hollywoodu, međutim, to nije neki problem, s obzirom da ga je riješio uvozom iz drugih zemalja, pri čemu se posebno ističe Australija. Među glumačkim kontingentom s petog kontinenta Joel Edgerton zasad se ne može istaknuti glavnim ulogama, ali se, s druge strane, može pohvaliti upečatljivim epizodama, a još više i talentom koji pokazuje i s druge strane kamere. Edgerton je tako napisao nekoliko scenarija i sinopsisa (od kojih je najpoznatiji onaj za postapokaliptičnu dramu The Rover), a odnedavno domaći gledatelji imaju prilike vidjeti i njegov režijski debi – niskobudžetni triler Dar.
Radnja započinje nakon što poslovni čovjek Simon Callen (Bateman) sa suprugom Robyn (Hall) doseli u Los Angeles kako bi započeo novi život. Prilikom useljavanja Simon, koji je odrastao u gradu, slučajno sretne Gordona “Gordoa” Moseleya (Edgerton), čovjeka koji je četvrt stoljeća ranije s njim pohađao školu. Iako ga se Simon jedva sjeća, Gordon nastoji po svaku cijenu obnoviti davno prijateljstvo, te u tu svrhu odlučuje Callenovima pomoći sitnim uslugama pa se svako malo pojavljuje u njihovoj novoj kući i šalje darove. Ti postupci, s vremenom, počnu sve više uznemiravati bračni par, prije svega Robyn, koja postaje uvjerena da je Gordon prema njoj razvio bolesnu opsesiju. Nakon što Callenovi pokušaju s Gordonom prekinuti veze, počinju im se događati neobični i zastrašujući događaji, a ubrzo se ispostavi kako im je Gordon zatajio neke uznemirujuće detalje o svom životu.
Dar je snimljen za današnje holivudske standarde smiješno niskim budžetom od 4,5 milijuna dolara, a iako se radnja najvećim dijelom odvija u elitnoj četvrti Hollywood Hillsa (gdje je jedna od tamošnjih vila “posuđena” umjesto studija), Edgerton se to previše ne trudi sakriti. Zapravo, jednostavnost je prigrlio kao glavnu vrlinu svog filma, bilo da je riječ o osnovnom konceptu, bilo da je riječ o ograničenom broju likova. Na prvi pogled se Dar čini kao jedan od trilera koji su bili tipični za Hollywood 1980-ih i 1990-ih, odnosno u kojima su arhetipske obitelji i bračne parove iz srednje klase progonili ispočetka ljubazni i naizgled normalni dostavljači novina, dadilje, majstori za kablovsku televiziju ili policajci, a za koje bi se kasnije ispostavilo da su poremećeni i nasilni psihopati. Edgerton se vješto naslanja na tu tradiciju, odnosno računa da će gledatelji odrasli na ostvarenjima kao što su Ruka koja njiše kolijevku lako prepoznati isti obrazac i u njegovom filmu. Tako mali incidenti i slučajnosti postupno eskaliraju prema onome što bi trebao biti spektakularno nasilni završni obračun, a ono što je trebalo biti ostvarenje američkog sna pretvara se u noćnu moru – u slučaju jednog od likova i doslovnu, kada se ispostavi da je zastrašujući napad u stvari dio lošeg sna koji predskazuje nelagodu koja se tek treba dogoditi na javi.
Edgerton se takvim trikovima koristi negdje do polovice filma, a potom pokazuje da je gledateljima zapravo pripremio nešto sasvim drukčije. Dar tada prestaje biti “čisti” ili konvencionalni triler, i umjesto toga počinje skretati u vode psihološke drame. Naime, pokazuje se da su “savršeni” brak i karijera Callenovih bili krinka za neke ozbiljne probleme, a zbog kojih gledatelji imaju razloga vjerovati da odnos s Gordonom nije jedina, a možda i uopće nije stvar kojoj bi trebalo brinuti. Za Pokaže se da je Robyn, iz čije se perspektive prati najveći dio filma od samog početka, opterećena psihološkim traumama i uz njih vezanim farmakološkim navikama, pa možda kampanja terora kojoj je bračni par izložen nije ništa drugo do proizvod paranoje i bolesne mašte. A i za Simona se pokazuje da nije potpuno iskren prema svojoj supruzi, kao i da bogatstvo možda nije stekao najmoralnijim mogućim potezima, pa u cijeloj priči i ne mora biti pozitivac.
Ovakav obrat vrlo dobro funkcionira prije svega zahvaljujući sjajnom radu s glumcima. Jason Bateman, koji je reputaciju izgradio prije svega na komedijama, vrlo dobro tumači lik koji može biti brižni suprug i otac, ali isto tako ništa manje zastrašujući zlikovac od Gordona. Rebecca Hall, britanska glumica koja je napravila prilično dojmljivu karijeru tumačeći likove ranjivih i ugroženih žena, ovdje nadmašuje sebe, izgradivši od Robyn oličenje suvremenih neuroza i posljedica koje čak i kod pripadnika bolje stojećih slojeva izaziva sustizanje nemogućih kriterija današnjeg društvenog statusa. Edgerton je kao glumac, pak, najmanje dojmljiv, možda i zato što se, zapravo, vrlo malo pojavljuje u filmu. Možda bi film bolje funkcionirao da je Edgerton ostao iza kamere i posao tumača Gordonovog lika prepustio nekom drugom. To, kao i to da je inače impresivna i za ovu vrstu filmova neočekivana i nekonvencionalna završnica pomalo kompromitirana jednim malim i možda suvišnim detaljem, međutim, neće pokvariti opći dojam o Daru. Riječ je o ostvarenju koje funkcionira ne samo kao solidni trilerčić napravljen s više vještine nego većina današnjih holivudskih žanrovskih proizvoda, nego i kao prilika da se uživa u nečijim talentima kojih publika dosad nije bila svjesna.
Dragan Antulov powered by fak.hr