Trainwreck
SAD, 2015., 122 min.
Režija: Judd Apatow
Uloge: Amy Schumer, Bill Hader, Brie Larson, LeBron James, Tilda Swinton, Vanessa Bayer, Ezra Miller
ocjena 8 / 10
Judda Apatowa upoznao sam i zavolio kroz Freaks and Geeks , vrlo simpatičnu i prerano ukinutu seriju koja je svijetu predstavila čitav niz glumaca koji danas žare i pale holivudskom komedijom (James Franco, Jason Segel, Seth Rogen), ali i nekoliko prilično zabavnih filmova u posljednjih desetak godina. Junfer u četrdesetoj bio je simpatičan, Zalomilo se je otišao korak dalje plešući po granici vrlo dobrog i zbilja odličnog, Komičari i Prelomilo se u četrdesetima u tipičan apatovski humor umiješali su dozu osvježavajuće ozbiljnosti, zrelosti i gorčine. Kaos u glavi je neobičan projekt u autorovu opusu jer ga je samo režirao – scenarij je napisala sve popularnija američka komičarka i zvijezda Comedy Centrala Amy Schumer. Odmah u startu osjećam se dužnim napisati da je ovo moj prvi kontakt s njom, što je vjerojatno odlična stvar jer materijalu pristupam objektivnije i moj dojam neće biti kontaminiran osobnim mišljenjem o njezinim komičarskim sposobnostima ili televizijskoj personi i imidžu nove zvijezde američke komedije koji si je stvorila u posljednje vrijeme.
Film se otvara scenom u kojoj otac ispred garaže podučava svoje dvije kćerkice svom viđenju ljubavi i monogamije. „Monogamija nije realna“, tjera otac klinkice da ponavljaju kao da štrebaju Božje zapovijedi. „Kako bi vama bilo da se smijete igrati samo s jednom lutkom, i da ne smijete dirati nijednu drugu igračku što stoji pred vama na polici?“ Dvadesetak godina kasnije, Amy je izrazito promiskuitetna novinarka nekakvog tipičnog magazina za praznoglave muškarce u kojem naslovnicu dobivaju članci poput „kako masturbirati na poslu bez da vas itko ulovi“. Iako je u vezi s nabildanom dušicom od čovjeka (zabavna kečerska ikona John Cena), ševi uokolo koga i gdje stigne, ne pazeći praktički ni na što osim na to da odmah nakon seksa potjera još zadihanog frajera kući jer mrzi intimnost, strahuje od bliskosti i osjeća mučninu u želucu pri samoj pomisli na spoonanje i nečiji dah na svome vratu. Kad joj podjednako otvoreno antipatična šefica (nadahnuta i teško prepoznatljiva Tilda Swinton) dodijeli zadatak da obavi intervju s Aaronom, mladim doktorom koji liječi najveće njujorške i svjetske sportske zvijezde, Amy se (samo njoj) neočekivano zapali za staloženog, plahog liječnika koji je u cijelom svom životu promijenio manje partnera nego naša junakinja u jednoj prosječnoj alkoholom natopljenoj večeri.
Osvježavajuće je, za početak, vidjeti tako neapologetski otvorenog protagonista koji je usput – što nije nimalo nevažno – žena. Uloge seksualno nezasitnih pastuha koji luduju tijekom svojih dvadesetih, vrte komade oko malog prsta i slamaju srca bez trunčice obzira i srama dosad su uglavnom bile rezervirane za muškarce. Amy je mlada žena koja zbilja voli seks, koja o njemu priča otvoreno i bez crvenila na obrazima, pritom šokirajući sretno udane konzerve od prijateljica svoje jednako sretno udane sestre. Možda vam se neće učiniti kao bogznakakav argument u korist filma, ali bilo mi je iskreno drago vidjeti što su, u relativno klasičnoj pravolinijskoj romantičnoj komediji, barem ove osnovne uloge obrnute, i muški je član veze pod reflektorom zapravo ženica s pregačom koja se može samo nadati da će svojim strpljenjem i ljubavlju natjerati neobuzdanu partnericu da se skrasi i shvati prednosti monogamnog života. Ponavljam, ne radi se o nekakvoj revoluciji, ali nikad nije naodmet pisati ovakve priče i prestravljivati puritance koji se užasavaju seksualno slobodnih i aktivnih žena koje ne „leže i misle na Englesku“ dok ih njihovi muškarci zlostavljaju penisima.
Trebalo mi je, doduše, malo vremena da ‘probavim’ Amy i zatomim antipatiju koju sam prema njoj osjećao gotovo od prve scene u kojoj se pojavljuje. Bih li jednako reagirao i na muškog protagonista? Sasvim sigurno ne bih, ali biram vjerovati da to nije zato što smatram da je jebanje uokolo stil života rezerviran za muškarce, već zato što me promiskuitetnost muških likova ne ugrožava ni najmanje, dok me Amy podsjeća da bih i sam jednog dana mogao ispasti rogati jadnik poput vrlo osjećajnog Johna Cene ili još smješnije odanog i nježnog LeBrona Jamesa, u filmu Aaronovog dobrog prijatelja koji mu pokušava pomoći kad ovaj ni kriv ni dužan iskoči na tračnice Schumeričine nemilosrdne seksualne lokomotive. Dakle, nakon što mi je glavni lik nekako prirastao srcu (ponajviše zbog nekoliko zbilja duhovitih dijaloških interakcija s Aaronom, ocem, ženskom u podzemnoj…), film mi je odjednom postao neusporedivo bolji. I dalje tu ima nekoliko scena bez kojih se stvarno moglo preživjeti (posve nepotrebna i besmislena scena noćne intervencije koju LeBron organizira za svog prijatelja slomljena srca), i u tom smislu od malo kraćenja Kaos u glavi bi mogao samo profitirati. Lagao bih, međutim, kad bih rekao da mi je i u jednom trenutku bio dosadan, što je pothvat na koji svaka komedija ima pravo biti ponosna.
Amy Schumer ima mlađu sestru Kim koja je sretno udana i koja je postala majka, kao i živopisnog oca oboljelog od multiple skleroze. Amy Townsend, glavni lik njezina scenarija, ima mlađu sestru Kim koja je sretno udana, a tu je i živopisan otac obolio od multiple skleroze. Lako je zaključiti da je ovaj projekt za mladu Amerikanku bio dosta osobne prirode, iako nitko ne može sa sigurnošću reći da se zbilja radi o biografskom naslovu. Koliko je ustvari istine u Kaosu u glavi na kraju dana nije nimalo važno. Schumer i Apatow snimili su vrlo solidnu komediju koja na trenutke demonstrira nadprosječnu duhovitost, a samo moment kasnije tjera vas da se malo zagrcnete, možda i pustite suzu. Dugoročno gledano možda najvažnije od svega, film je klasičnu formu rom-coma dobrodošlo ojačao domišljatim twistom u premisi, finim izvedbama glavnih glumaca (odličan Bill Hader), uglavnom zabavnim gostovanjima većih imena (Swinton, Ezra Miller, LeBron, Daniel Radcliffe, Marisa Tomei…) i apatovskim rafalnim izmjenama na rubu histerije i urnebesa. Originalne komedije vrijedne pažnje još uvijek se snimaju pod holivudskim brdima.
Sven Mikulec powered by fak.hr