Ant-Man
SAD, 2015., 117 min
Režija: Peyton Reed
Uloge: Paul Rudd, Michael Douglas, Evangeline Lilly, Corey Stoll
Ocjena 7.5 / 10
Kada je Paul Rudd, meni simpatična verzija Bena Afflecka, ispričala kako mu je sin komentirao koliko će Ant-Man biti glup film, rekoh: "Bistar momak". I Ant-Man jest glup film za svakog tko ne može na sekundu dopustiti Marvel ideji da dođe do izražaja, već se unaprijed, kao što su to mnogi napravili zajedno sa mnom, brusi za sakaćenje nečega što će navodno biti "očigledan" poraz kinematografije. Jer ustvari su autori postigli da se Ant-Man, mimo te šund ideje minijaturnog borca koji jaše mrave usred totalizirajućeg bombardiranja svim mogućim nepregledivim superhero piz*arijama, čini plauzibilnom idejom. Na kraju dana, Ant-Man ima više smisla i šarma od većine Marvel filmova (već ovdje ili će tek doći), a to pogotovo vrijedi za cijelu Avengers priču koja se izmakla kontroli (mislim na scenarij i kvalitetu režije).
Ključna stvar u Ant-Manu je, prvo i osnovno, što su film proželi pozitivnim, vedrim humorom, odmjerenim s obzirom na intenzitete događaja, humorom kakav je u najmanju ruku trebao biti prisutan kod Spider-Mana kojeg su ponovno uništili, i humorom iz kojeg drugi autori mogu ponešto naučiti. Humor i humorističan ulazak u cijelu priču Ant-Mana je također bio dobar potez s obzirom na to koliko je teško braniti ovakvu ideju superheroja druge klase popularnosti, unatoč tome što je jedan od najstarijih Marvel likova i pripada prvim Avengersima iz doba kada je među strip umjetnicima došlo do eksplozije radikalnih ideja. Ant-Man je jedna takva ideja, a film na zabavan, "šareno režiran" način, pri čemu pokušavam dočarati isprepletenost različitih tonova filma i pristupa scenskim rješenjima, uspostavlja legitimno uporište svog lika koji će, daju li mu dovoljno prostora, podići glavni ansambl likova na razinu više.
Najbolja je stvar što taj humor ni na koji način ne banalizira film. Suprotno, pravi je posao obavljen kroz njega, tako da je npr. kraj filma, koji nam je svima očigledan, istovremeno zanimljiv i napet i apsurdan i zabavan, a sve to bez da moraju spašavati svemir, uništavati civilna naselja i rušiti gradove s neba. Ant-Manov film smješta superhero žanr tamo gdje mu je mjesto – između dva antipoda koji se za opće dobro zajednice sukobljavaju zbog različitih pogleda na istu stvar i pritom nastoje razriješiti svoje osobne probleme. Prijenosu priče pomaže Ant-Manov vlastiti ansambl likova koji spada u dvije ekipe. Prva ekipa pripada Scottu Langu, Robinu Hoodu svijeta suvremenih lopova prije nego je postao Ant-Man, a čini grupu zaj**anata kriminalnog svijeta koji nam postanu draži od većine štitonoša pravednosti, dok drugu ekipu čine izvorni Ant-Man Hank Pym (Michael Douglas) i njegova kćer/Scottova Waifu, koji pokušavaju zaustaviti Pymova genijalnog nasljednika njegova znanstvenog otkrića – Darrena Crossa – u nastojanju da otkrije Pymovu formulu smanjivanja i proda je H.Y.D.R.A.-i. Uz to, javljaju se i sporedni likovi Scottove obitelji – kćer i žena te njen dečko – koji igraju male ali važne uloge. Svi redom su simpatični, svaki na svoj način okarakteriziran i razlučiv spram ostatka Marvel svijeta, a to će reći: pristupačni, a s time dobivamo izobilje pozitivne energije i mnoštvo potencijalnih cameo uloga koje će gledateljima biti drage. Također, dobra je stvar što ideja "formule smanjivanja" dobije prostor za istraživanje potencijalnih mogućnosti takvog nečeg, pa mimo eksplicitne ekspozicije (čega ima na par mjesta u filmu, nekima možda i na previše) idu sve do nekih problema subatomičnih stanja i gibanja u takvom prostoru. Pokazuje se da ideja, kada bi iole bila izvediva, doista ima neke nevjerojatne implikacije koje će neke, bolje upućene u fizikalne fenomene, dodatno zabaviti između fantazije i zbilje.
Kao i ostali uvodni filmovi, Ant-Man je imao posao predstaviti svoj setting, uvesti nove likove, povezati ih s Avengersima, upoznati nas s protagonistom, istrenirati ga u borca i dati mu prvu misiju na kojoj se pokazuje. Između je morao predstaviti probleme drugih likova, ispleti obiteljske odnose i ukazati na faktore koji su igrali ulogu u prošlosti. Puno toga za film od 115 minuta, ali autori su u poslu uglavnom uspjeli, na zadovoljavajući način koji se odražava u danoj ocjeni. Nema puno akcije, ali kada traje nije kratka i nije naporna, nije pretjerana i nije djetinjasta. Između akcijskih sekvenci odvija se puno konstruktivnog dijaloga, uz tu iznimku što su neke ključne dramske momente ugurali na silu i nabrzaka riješili da bi se moglo ići dalje (pri čemu mislim da je bilo investirano truda u taj pokušaj zbližavanja ljudi i sudbina likova na ekranu, ali jednostavno je tako krojen scenarij). Dalo se to ljepše srediti, zbog čega, povratno, izostaje onog bitnog emocionalnog utiska. Dakle, unatoč dragim personama i solidno temeljenoj radnji s karakternim razvojem likova i vjerodostojnim motivima, ipak je bitan dio narativa – a to vrijedi i za antagonista – sfušan. Pri usporedbi, recimo, s drugim dijelom Thora (112 min) je izvrsno komprimiran, ali u poredbi, recimo, s Winter Soldierom (136 min) je nedorečen. Također, cijela je narativna konstrukcija između može proći-ne prolazi, između zar nisu mogli drugačije? i mora tako biti, što dakako uključuje i savijanje pravila nekih uvedenih činjenica (npr. fizika smanjivanja), ali sve u svemu mislim da niti radi problema cijeloj priči niti da je uopće bitno. Jednom kad se i cijela priča s mravima uključi u radnju, dobivamo nešto između Zvočnice i Spider-Mana, tako je predstavljeno, provedeno i svedeno na valjanu mjeru.
Ant-Man je tip filma koji će ljudi za nekoliko godina, pa do kraja života, susresti povremeno na televiziji i rado će ostaviti kanal upaljen dok će se baviti nečime što im je u tom trenutku prioritet. Iako bi to možda moglo zvučati negativno, držim da je to pozitivna karakteristika za jedan zabavan film i drago mi je da je jedna podcijenjena ideja lika kvalitetnije napravljena od onih iz teške kategorije natrpane bogovima. Film ni na koji način nije revolucionaran, ne radi nikakve bitne pomake ni u sklopu čega – osim kako snimiti pristupačan film o američkim superherojima koji ispunjava sve bitne kriterije za ugodno iskustvo – i mislim da je to ono što iz filmološke perspektive ponajviše vrijedi, a iz ove konzumerističke, dakako, dobra zabava. Stoga bi vrhovnim producentima bolje bilo da odustanu od megalomanskih projekata s kojima se ne znaju nositi i puste dragim herojima da dišu.
Decadent Sympozium powered by fak.hr