Love & Mercy
SAD, 2014., 120 min.
Režija: Bill Pohlad
Uloge: Paul Dano, John Cusack, Elizabeth Banks, Paul Giamatti
ocjena 8 / 10
Poznata je stvar da su neki od najvećih i najomiljenijih komičara bili teški depresivci – dok su na svjetlima obasjanim pozornicama nasmijavali mase, ono što se događalo kad su se ista ta svjetla ugasila i aplauz publike utihnuo bila je teška psihička agonija i borba sa samim sobom. Isto se može reći i za neke od najuspješnijih svjetskih glazbenika, a Brian Wilson, alfa i omega legendarnih Beach Boysa, svakako je jedan od najboljih primjera, izuzeto cijenjena figura pop glazbe koja stoji uz rame legendama poput Elvisa ili Lennona i McCartneyja, a o kojem mnogi, posebno pripadnici mlađe generacije, vrlo malo znaju. Iza veselih i vrckavih pjesama koje su definirale kalifornijski zvuk 60-ih godina prošloga stoljeća skrivao se duboko uznemiren čovjek, izmučen teškim djetinjstvom i osobnom pričom koje se ne bi posramili ni ponajbolji TV filmovi za kakve su obično rezervirani nedjeljni poslijepodnevni termini.
Upravo je to ono što vam prvo padne na pamet na spomen ovoga filma – da je riječ o još jednoj filmskoj biografiji koja prati protagonista kao nadarenog mladića, nakon čega slijedi planetarni uspjeh, a zatim krize, problemi i pad na samo dno, da bi se na kraju naš junak poput glazbenoga feniksa vratio jači nego ikad koju minutu prije odjavne špice i početka večernjeg Dnevnika. Srećom, Love & Mercy nije takav film. Redatelju Billu Pohladu očito nije bila namjera snimiti još jedan biopic, nego se odlučio pozornost posvetiti dvama ključnim razdobljima Wilsonova života – snimanju epohalnog remek-djela Pet Sounds tijekom 60-ih, koje koincidira i s početkom njegovih psihičkih problema, te razdoblju 80-ih, u kojem pratimo ispijenog, oslabjelog i izmučenog Wilsona (Paul Dano/John Cusack) koji doživljava drugu prekretnicu – susret sa sadašnjom suprugom Melindom Ledbetter (Elizabeth Banks) u vrijeme dok je bio pod zakonskim skrbništvom dr. Eugenea Landyja (Paul Giamatti), kontroverznog psihoterapeuta kojeg je Wilsonova obitelj angažirala nakon teškog razdoblja 70-ih kad je nekadašnji lider Beach Boysa proveo nekoliko godina u krevetu, prejedajući se i drogirajući.
Film je bio u pripremi dugi niz godina, no stvari su se pokrenule kad je Pohlad angažirao scenarista Orena Movermana (I’m Not There) da pokuša složiti scenarij koji neće slijediti uobičajene postulate biografskih filmova, a opet funkcionirati kao konzistentna narativna cjelina. Moverman je obavio i više nego sjajan posao tako da se radnja iz 60-ih i 80-ih savršeno isprepliće, a u nekim su trenucima prijelazi između dviju radnji tako savršeno suptilni i fantastično nadovezani, poput dijelova slagalice koji savršeno sjedaju na mjesto i tvore konačnu sliku. Početne godine uspjeha Beach Boysa prikazane su gotovo letimično, u montaži (rekonstruiranih) koncerata, televizijskih nastupa i fotosessiona, praćeni glazbom o suncu i plaži kakvu većina i povezuje s Wilsonovim matičnim bendom, a koja je na neki način i kumovala njegovu mentalnom slomu.
Obožavatelji glazbe Beach Boysa bit će oduševljeni prikazom nastanka albuma Pet Sounds u scenama koje su snimane s pravim studijskim glazbenicima i u studijima u kojima su Beach Boys radili. Kreativni procesi kroz koje Wilson prolazi prikazani su vrlo zanimljivo i vjerno, s puno scena snimanih kamerom iz ruke pa se često zaboravite da gledate igrani film, a ne dokumentarac, osjećaj kojem u prilog ide i odličan odabir Paula Danoa za mladog Wilsona (što zbog same fizičke sličnosti, što zbog činjenice da je minuciozno preslušavao snimke studijskih sessiona sa snimanja Pet Soundsa i tek desetljećima kasnije dovršenog mitskog albuma Smile). Izvedba Paula Giamattija u ulozi dr. Landyja savršeno balansira na granici između karikature i jezive realnosti, a pravo osvježenje bilo je i vidjeti Elizabeth Banks u “ozbiljnoj” ulozi na prvi pogled krhke i bojažljive žene koja itekako zna pokazati zube kad okolnosti to zahtijevaju. Potpisniku ovih redaka najveća je zamjerka odabir Johna Cusacka za ulogu sredovječnog Wilsona, mnogi ovdje ističu nedostatak fizičke sličnosti s Wilsonom (iako je sudeći prema fotkama iz tog razdoblja sličniji Wilsonu iz 80-ih nego što biste pomislili). I zbilja, teško se oteti dojmu da su mogli uzeti nekoga drugog, ne nužno fizički sličnijeg, ali manje poznatog širokoj publici. Unatoč izvrsnoj Cusackovoj izvedbi čovjek prečesto ima osjećaj da gleda Cusacka, a ne Wilsona, što se u slučaju njegove mlađe verzije u liku Paula Danoa nikako ne može reći – fizička sličnost ovdje je nedvojbena, a činjenica da Dano nije pretjerano poznata faca samo dodatno pridonosi uvjerljivosti.
Dualnost Wilsonova odnosa s Landyjem u 80-ima i s ocem u mladenačkim danima jedna je od dviju okosnica priče. U tim dvama odnosima zapravo dominiraju dva vrlo autoritativna čovjeka koja svojom ignorancijom i tjerani željom za osobnim probitkom ne samo da koče razvoj glazbenog genija nego ga i doslovno tjeraju u ludilo. Odnos Wilsona i oca prikazan je tek u jednoj ili dvije scene i kroz razgovore s ostatkom članova benda, no odnosu s dr. Landyjem posvećeno je mnogo više pozornosti, prikazan je gotovo plastično, kroz mučne situacije koje naoko izgledaju banalno, ali od kojih se gledatelju ledi krv u žilama (scena s hamburgerom). Odnos s Melindom druga je okosnica filma – lik simpatične prodavačice Cadillaca koja i sama nosi određenu životnu prtljagu predstavlja svojevrsnu protutežu Wilsonovim destruktivnim odnosima, a ujedno i spasiteljicu koja će ga izvući iz živoga pijeska koji ga svakim danom uvlači sve dublje. Njihov prvi razgovor u zaključanom autu usred autosalona dok se Landy naginje nad vjetrobransko staklo savršena je alegorija njihove veze kao malog, klaustrofobičnog svijeta koji je uvijek pod budnim okom “dragog doktora”, svijeta iz čijih se kandži Wilson svim silama nastoji otrgnuti.
S obzirom na već spomenuti nekonvencionalni format ovog biografskog filma, popriličan scenaristički izazov bio je privesti priču kraju bez patetike ili tipičnog hepienda koji se nameće sam po sebi. Ni tu Moverman i Pohlad nisu zakazali, vraćajući priču u prošlost kroz prizmu sadašnjosti, no šaljući jasnu poruku da je ta prošlost metaforički i doslovno došla do kraja svojega puta, a sve uz melodiju jedne od legendarnih Wilsonovih pjesama s tekstom koji je gotovo proročki napisao dvadesetak godina ranije.
Igor Opić powered by fak.hr