Le meraviglie
Italija, Švicarska, Njemačka, 2014., 110 min.
Režija: Alice Rohrwacher
Uloge: Maria Alexandra Lungu, Sam Louwyck, Alba Rohrwacher, Agnese Graziani, Monica Bellucci
ocjena 8 / 10
Drugi film Talijanke Alice Rohrwacher Čuda za mnoge je nastavak onog snimljenog prije tri godine u Corpo celeste. Kao inspiracija autorici je poslužila knjiga Saskije Sassen, gdje se, između ostalog, razvija teza o gradovima kao “tematskim parkovima”. Alice u tome prepoznaje sadašnji trenutak u Italiji. Čini joj se kako se na sve strane spomenici – simboli prošlih vremena – konzerviraju, izoliraju, sve se pretvara u muzeje i sve je tu radi privlačenja turista, odvojeno od stvarnosti i samo sebi svrhom. Slave se totemi, zanemaruje život oko njih. E sad, film nije o tome, već o tim zanemarenim životima okolo simbola. Ponovno je tema odrastanje djevojčice, umjesto crkvenoga okruženja (Corpo celeste) mizanscena je selo i poljoprivreda. Život u malome mjestu i dedukcija/vivisekcija pravilnosti življenja u jednoj obitelji. Takoreći, i mi girlhood za trku imamo.
U središtu je njezine priče njemačko-talijanska obitelj, a u središtu središta život dvanaestogodišnje Gelsomine (Maria Lungu), najstarije od četiriju sestara. Pitoreskna, i arhaična, obitelj živi bogu iza tregera, bavi se proizvodnjom meda i jedva spaja kraj s krajem. Ali, kao, možda je sretna. Ponekad bar. Ćale Wolfgang s vremena na vrijeme spava pod vedrim nebom i verbalno ratuje s lovcima kad ga zorom probude rafalima. Većinu vremena šikanira svoje najdraže, totalno pogubljen i poražen; jedan od onih ljudi koji vjeruju u “povratak korijenima”, ovdje privređivanju na selu, u organskim uvjetima; tzv. moralna gromada, osion i principijelan, a u stvari bezobziran nasilnik, uplašen da ne ispadne smiješan. Djeca rade kao moderni robovi, između straha i potpunog nerazumijevanja situacije, s ukradenim momentima bezbrižnosti. Gelsomina podnosi najveći teret kao najstarije dijete u domu bez muškoga nasljednika. U kući su još majka (sjajno je glumi Alba Rohrwacher, redateljičina sestra) i tetka Coco, nezadovoljne i pasivne. Najavljena inspekcija za provjeru standarda proizvodnje će, izgleda, stati na put utopijskoj postavci o boljim danima. Osim ako Gelsomina ne uvjeri ukućane (čitaj tatu) da se prijave za neki reality, gdje se bira najtradicionalnije seosko domaćinstvo. Onda bi, jasno, imali šansu. Iz reda najopipljivijih šansi.
Ne znamo ni kad se priča događa, ni koje im je ovo ljeto zaludno, mi smo ustvari omeđeni ključnim danima sazrijevanja jedne djevojčice. Šta je prethodilo njezinoj konačnoj, zapravo prvoj, spoznaji vlastitih vrijednosti, što ju je to sputavalo, koji joj je impuls trebao, recimo da su temelji. Odnos sa sestrama, ocem, prijateljicom i Martinom (dječakom kojeg Wolfgang uzima kao hranitelj) snimljen je felinijevski (koje su šanse da ga ne spomenemo?) živopisno i sanjalački, s točnom mješavinom gorčine i osmijeha. Lik Monice Bellucci, koja glumi promotoricu reality programa, mogao bi proći kao taj impuls i pokretačka snaga. U kostimiranoj srebrnoj haljini, lijepa i posebna, supstitut je princeze, ikona, nedostižni ideal koji ne izlazi iz glave djevojčice. Tu se našlo mjesta za neočekivane dragocijenosti – Gelsomina, nesvjesna svoje renesansne ljepote, pred Monicom, u carski samoironičnoj ulozi, čiji lik prihvaća svoju prolaznost i Gelsomininu budućnost.
Alice prakticira specifičan način snimanja – scene radi iz ugla za koji se odluči i nema isprobavanja drukčijih prilaza, po cijenu fijaska, tako da se može reći da film gotovo da i nije montiran naknadno, sve se odigrava na licu mjesta, na snimanju. Kaže da sebi postavi pitanje – gdje sam ja ovo sad, što vidim, što želim dalje i odatle kreće u svaku scenu. Tada ne misli na gledatelja ni priču. Scenarij je detaljno napisan unaprijed, sve je promišljeno, ništa nije slučajno, čak su i improvizacije rezultat kontroliranoga izbora. Zato su kadrovi savršeni, a iznad savršenstva dobacuje u scenama skupljanja prolivenog meda ili onoj puštanja pčela iz usta. Ali zato ima i onih isto lijepih, ali suvišnih, pa se malo kuburi s tempom ili se jednostavno gube minute, birajte. Jača joj je karta stvaranje atmosfere, slabija scenarističke bravure, i onda odluka o toliko likova u priči nije bila baš najsretnija – posebno su nedorečene sudbine Coco i Martina. Nedorečenost je vjerojatno i najveća zamjerka cijelom filmu. Nedovoljna oštrina ili suptilnost u kritici društva dolaze kao posljedice nefokusiranosti i uopće je opipljivo odsustvo trenutka “udarac u glavu”. Ipak, sve su to osjećaji i razmišljanja za poslije filma jer ste tijekom gledanja majstorski impresionistički zavedeni.
Priče o autobiografskom u njezinim filmovima nekako se provlače kroz sve intervjue i objavljene tekstove o Čudima. Identično polje interesa u obama igranim filmovima, talijansko-njemačko ime redateljice samo su neki od tragova. Osim potencijalno bitnog pitanja – što donosi filmu ako je zasnovan na istinitom događaju, ili što ako je autobiografski, redateljica već rezignirano objašnjava razliku između osobnog i autobiografskog te tvrdi da to nije autobiografski, ali jest osobni film. Zapravo, ubijte me ako uopće razumijem zašto nekog zanima je li nastao iz stranica dnevnika, osim na fonu eventualnog lešinarskog senzacionalizma koje bi donijelo otkriće o “nesretnom djetinjstvu poznate redateljice”, još jednoj ili uspješnoj priči o feniksu iz pepela ili mračnim tajnama ispod površine. Zlatko Paković, kazališni redatelj i kolumnist dnevnih novina Danas, kao uvod u Festival autorskog filma, gdje smo gledali ovog osvajača nagrade žirija u Cannesu, pokušava objasniti što znači to “autorski” film u jednoj zapravo kolektivnoj umjetnosti. Uz odlično zapažanje da se nijedan film za koji unaprijed znamo da je to nešto “autorski” kasnije kad postaje, u stvarnosti i sjećanju, remek-djelo, više ta kategorija ne lijepi, on daje mišljenje o ‘autorskom filmu kao filmu koji ne leže na rudu. Rohrwacherova je tako u misiji da “deidiotizira” društvo, stvari su postale osobne i teško je reći nešto pametnije od toga.
Jelena Djurdjic powered by fak.hr