Daredevil
SAD, 2015.
Kreator: Drew Goddard
Uloge: Charlie Cox, Vincent D'Onofrio, Elden Henson, Deborah Ann Woll, Rosario Dawson
ocjena 9 / 10
Prije no što vam krenem pričati o novoj Marvelovoj superherojskoj seriji, mislim da bi bilo korektno od mene da vam priznam dvije stvari. Prvo, stripove o Daredevilu nisam nikad čitao, što znači da ćete, ako ostanete sa mnom do kraja teksta, ostati uskraćeni za sve one zgodne, ali često beskorisne analize eventualnih odstupanja od originala. I drugo, film iz 2003. godine, ta naširoko popljuvana mrlja u karijeri Bena Afflecka i Colina Farrella, mene je prilično zabavio. Doduše, imao sam 15 godina kad sam ga pogledao, ali znajući opće razmišljanje o ovom kritičkom promašaju, osjećam se dužnim to spomenuti. E sad, ako smatrate da me ove dvije informacije na bilo koji način diskreditiraju kao ‘kritičara’, prestanite čitati ovaj osvrt. Ako vas pak zanima zašto jedan tip, koji nije veliki fan superherojskih filmova, koji u životu nije tri stripa pročitao (računa li se Miki Maus?) i kojem je Back to the Future valjda najdraži film ikad, misli da je serija Daredevil najkvalitetnije što je Marvel izbacio pred oči filmsko-televizijske publike, izdržite još tih nekoliko paragrafa.
Dakle, za sve neupućene, Daredevil je serija kojom su Marvel i Netflix odlučili ispraviti nepravdu i Čovjeku bez straha pokloniti dostojnu adaptaciju, ali i zajahati unosan val superherojskih filmova i serija koji posljednjih godina harači svijetom. No za razliku od svih tih projekata u kojima se više ili manje uspješno upoznajemo s glavnim likovima DC-jeva i Marvelova univerzuma, Daredevil nam, nošen hvalevrijednim drukčijim pristupom, donosi daleko prizemniju, realističniju, racionalno prihvatljiviju priču za progutati. Da budemo jasni – ne radi se o tome da glavni junak ne maše božanskim čekićem, ispucava mreže iz zapešća ili trči 300 kilometara na sat. Radi se o drukčijem pristupu materijalu i davanju iznimno dobrodošle doze realizma bez gubitka jednoga grama one stripovske magije zbog koje Kapetan Amerika, Hulk ili Iron-Man tako dobro prolaze na kinoblagajnama.
Kad 9-godišnji Matt Murdock na ulici spasi slučajnog prolaznika od izvjesne smrti pod kotačima kamiona, u kaosu slupanog metala i vrisaka prolaznika neka opasna kemikalija izlije mu se iz bačve s kamiona ravno u oči. Kroz nekoliko trenutaka Matt izgubi vid, ali u tjednima oporavaka koji slijede klinac polako shvaća da su mu istovremeno sva ostala osjetila postala neusporedivo, nadljudski jača. Njegov otac, solidan boksač koji zbog financijske situacije postane fajter koji „pada u šestoj rundi“ kad god to kladioničarima odgovara, jedan meč odbija izgubiti, u želji da sina učini ponosnim i da on sam barem jednom čuje kako publika skandira njegovo ime. Kako se nitko ne zafrkava s mafijom, stari Murdock dobiva metak u čelo, a Matt završava u sirotištu. Dvadeset godina kasnije, Matt s najboljim prijateljem Foggyjem otvara odvjetnički ured usred Hell’s Kitchena, njujorškoga kvarta u kojem su odrasli. Svoje dane Matt provodi boreći se protiv zla i nepravde u sudnici, a kad sunce zađe svoju pravedničku borbu seli na ulice Hell’s Kitchena, s improviziranom maskom i prilično zavidnim umijećem prašenja turova.
Najkraći mogući opis radnje koji sam ovdje naveo otkriva da se ne radi o nimalo neobičnoj priči za svijet stripovskih adaptacija. Gubitak roditelja i posljedično okretanje usamljenom vigilante putu vidjeli smo već i kod Petera Parkera u Spider-Manu i kod Brucea Waynea u Batmanu, a bolji poznavatelj tematike vjerojatno vam k’o iz šale može izvući još barem nekoliko priča temeljenih na sličnom zapletu. Ni način stjecanja supermoći nije nešto spektakularno neviđen – ono što je ovdje izlijevanje kemikalija, negdje drugdje je ugriz pauka ili izloženost radijaciji atomske bombe. Daredevila posebnim ne čine ni geneza superheroja ni njegov modus operandi, već način na koji je cijela priča prezentirana gledatelju. Slično onome što je Nolan napravio s Batmanom, Drew Goddard (Cloverfield, Cabin in the Woods) i scenaristi učinili su s Daredevilom – približili ga ljudima smjestivši ga u porušeni, kriminalom okupirani dio New Yorka, prikazavši ga itekako ranjivog, konstantno paralelno razvijajući Daredevila i Matta Murdocka. Karakternim razvojem osobe iza maske, detaljnim seciranjem njegovih odnosa prema najbližim prijateljima i gradu koji voli, spretnim i nimalo pretjeranim flashbackovima crtajući onaj dio njegova razvoja i osobnosti koji nije mogao biti ispričan drukčije, Daredevil nas upoznaje s tipom iz susjedstva, koji dijeli naša razmišljanja, naš smisao za pravdu, našu osjetljivost na udarce metalnom cijevi, našu bol kad se porežemo nožem. Goddardov Daredevil nije neuništiv; naprotiv, toliko je ranjiv da je svaki noćni izlet na ulicu rizik koji se itekako osjeća u zraku. Fizički je, dakako, u prednosti nad prosječnim čovjekom, ali i fizički i intelektualno ovaj Daredevil u nekoliko navrata biva nadjačan poput najobičnijeg balavca, prolazeći u nadmetanjima ništa bolje od Kick-Assa, koji je idealizam i naivnost potaknutu stripovima baš poput Daredevila platio ubodnom ranom u želucu. Britanski glumac Charlie Cox (Boardwalk Empire) savršeno se uklapa sa svojom ne osobito impresivnom vanjštinom (nabildanije frajere svaki dan vidite u tramvaju) i tim ranjen psić, „čitaj mi Baudelairea uz jezero“ očima.
Kao i kod svake druge priče ovog tipa, i ovdje bi sve palo u vodu da protagonist nema dostojnog suparnika s kojime bi vodio borbu koju guštamo gledati. Wilson Fisk Vincenta D’Onofrija svoju ulogu ispunjava besprijekorno. U rukama nekog manje sposobnoga glumca lako je moguće da bismo svjedočili nakaradnom preglumljivanju. D’Onofrio je karizmatičan, posjeduje neku magnetsku privlačnost i pokazuje fin raspon emocija i psihičkih stanja zbog kojih vam gotovo pa i prirasta srcu kako serija odmiče. Baš kao ni Matt, ni Fisk nije jednodimenzionalan lik. U ovom Daredevilu nema crno-bijele podjele likova, cijeli je svijet obojan tonovima tmurne sive, kako na vizualnom, tako i na emocionalnom planu. Ima li smisla ovo što Daredevil radi u Hell’s Kitchenu? Neće li nestankom Fiska iz zemlje izniknuti samo jedan novi Kingpin koji će preuzeti njegovu ulogu? Koliko još dugo Matt može šakama i palicama raditi na iskorjenjivanju zla iz svoga grada prije nego što i sam postane sjena nekadašnjeg sebe, moralno izgubljena olupina od čovjeka kojoj je uloga izvršitelja subjektivne pravde iz glave i srca izbila svu vjeru u sustav i u dobrotu ljudskih bića? Koliko je čeljusti potrebno razbiti prije nego što igranje Boga u njemu probudi vraga? Daredevil postavlja dobra pitanja i u većini slučajeva na njih ne dostavlja naporne, isforsirane, scenaristički nezgrapne i sladunjave odgovore.
Fanovi dobre stare razbijem-ti-njonju tabačine, odahnite slobodno. Nije ovo nikakva drama. U svakoj epizodi možemo uživati u dobro koreografiranoj akciji, u zubima koji lete i liptećoj krvi koja unosi malo boje u svo to njujorško sivilo. Međutim, akcija ovdje nije sama sebi svrha, niti je idealizirana, uveličana, udaljena od svakodnevice. U jednoj sceni, za koju sam odlučio vjerovati da je posveta Oldboyu, Daredevil u uskom hodniku, teško ranjen, odmjerava snage sa šest ili sedam ruskih kriminalaca. Sa svakim krošeom ili middle kickom on teže diše, neuspravnije stoji, tetura na nogama. On ne leti, ne trči brzinom munje, nema metalni oklop od kojeg se meci odbijaju kao FAK-ovi projekti na državnim natječajima. Daredevil je običan čovjek. Istina, vrhunski obučen majstor borilačkih vještina sa sposobnošću da ti čuje otkucaje srca s drugog kraja hodnika, ali ipak običan čovjek, sa svim masnicama, ožiljcima i unutarnjim previranjima koji nas i čine osobama koje jesmo.
Daredevil je Marvelov pun pogodak jer je za klasu bolji od Arrowa, Flasha, Agents of S.H.I.E.L.D. ili Gothama. Daredevil ima razvijene likove, ljude od krvi i mesa koje u ovih 13 epizoda stignemo upoznati dovoljno da nam bude stalo. Govorimo o seriji koja u standardnu superherojsku leguru ulijeva komadić Žice. Napisan je i snimljen za zahtjevniju, ozbiljniju publiku a da pritom neće odbiti ni sve one koji eskapističnim pričama o superherojima pristupaju tražeći tek zabavu prije spavanja. Glumački fino potkovan, scenaristički vješt i minimalno patetičan, Daredevil je idealan most koji skeptike spaja sa svijetom superheroja dosad rezerviranim za točno određene tipove filmskih i televizijskih gledatelja. Pristupite Hell’s Kitchenu bez rezerve, dajte mu priliku. Sam bog zna da smo svoje slobodno vrijeme dosad poklanjali svakakvim pizdarijama.
Sven Mikulec powered by fak.hr