A Girl Walks Home Alone at Night
SAD, 2014., 99 min.
Režija: Ana Lily Amirpour
Uloge: Sheila Wand, Arash Marandi, Marshall Manesh, Mozhan Marno, Dominic Rains, Milad Eghbali
ocjena 8,5 / 10
Postoje loši, ali jednostavno cool filmovi, postoje osrednji do korektni cool filmovi i postoje dobri filmovi koji su jednostavno cool. Postoje i dobri filmovi koji su dobri samo zato što su cool. A postoje i ultimativno cool filmovi, “Jim Jarmush level of cool”, gdje ne možeš točno odrediti što je to točno cool, jer je sve cool. Onda se pojavi film koji termin “cool” pomiče na novi nivo.
Taj film ima zanimljiv i sugestivan naslov A Girl Walks Home Alone at Night, snimljen je prelijepo u crno-bijelom “widescreenu” na lokacijama u kalifornijskom pustinjskom gradiću, na farsi jeziku, s internacionalnom postavom iranskog porijekla i popraćen je s cool muzikom, manje američkom, a više iranskom, i to underground rockom, da stvar bude nenormalnija. Besprijekorno miješa žanrove, stilove i epohe i pun je filmskih, muzičkih, pa i političkih referenci koje su precizne, a suptilne i nikako “nacrtane” za publiku s kasnijim paljenjem. I taj film snimila je debitantica u cjelovečernjem formatu.
Naslovna djevojka (Wand) nije, kako se može pretpostaviti, neka djevojka u nevolji na ulici, iako se grad zove Bad City i sa svojom zastarjelom i prljavom industrijom, posebno u crno-bijeloj slici, podsjeća na stripovski Sin City. Ne, ona možda, kao svaka fina Perzijanka, nosi crnu maramu preko glave, ali ona je zapravo vampirica. Koja povremeno vozi skejt. Koji je ukrala od klinca s porukom da bude dobar dečko. Za početak, ona je egzistencija. Ona je stanje. Tek kasnije ulazi u radnju, na maskembalu gdje se spetlja s momkom u Drakulinom kostimu.
Zapravo, priča se i vrti oko momka Arasha (Marandi). On je vrijedno radio i zaradio lovu za svoj “vintage” T-Bird. Film je crno-bijeli, ali zamišljam ga u krvavo-crvenoj boji. Jer tako mora biti. Arash ima snove koji su daleko od Bad Cityja, ali ima i kamen koji ga vuče na dno. To je njegov otac (Manesh), heroinski ovisnik. A on ima dilera Saeeda (Rains) kojem duguje lovu. Koju pokušava namaknuti kockom i muljažom, što je loša ideja. Međutim, boli njega dupe, on je na dopu, a sranje će se, kako to obično biva, sručiti na njegova sina. Sve dok se njegovi problemi ne počnu rješavati sami od sebe. To jest, zahvaljujući našoj vampirici.
Ako ćemo iskreno, film je takav da je i sam po sebi spor i upada u još sporije pasaže bez kojih se, realno, moglo. To, međutim, nije “carte blanche” da zakljucate ili premotate na “zanimljivije dijelove”, jer iako je tih nekoliko scena možda višak u priči i smrdi na razvlačenje materijala, to nikako ne znači da su one višak u filmu. Makar kao “showcase” za cool, i što je još važnije, elaborirana pozadina za reference.
Njih tek ima raznih, od spomenutog Jarmusha (Only Lovers Left Alive je prva asocijacija, ali manje bitan dio, mnogo je važniji rani Jarmush i njegova čista americana), preko westerna (ne samo zbog “settinga”), omladinskih filmova (od Jamesa Deana, preko Cormana do Novog Hollywooda), osvetničkih filmova, romantičnih komedija i drama, vampirskih filmova (jasno), pa do novog iranskog filma. Kad smo kod Irana i djevojke s maramom potencijalno u nevolji, ne treba podvlačiti o čemu se tu radi. Ne treba zaboraviti ni pop-kulturne “hintove” razasute po cijelom filmu koji ne samo da pokazuju preference njegove autorice, nego na inteligentan i detaljan način slikaju jedan elaborirani filmski svijet.
A njega bih nazvao irano-americanom. Suhi, pustinjski predjeli jesu zajednički faktor u ta dva naizgled nespojiva pojma. Film se suptilno bavi i pozicijom žene u društvu, što se može ubaciti u kontekst oba. Jasno nam je kakva je pozicija žene u iranskom društvu, ali i mitološka americana može se nazvati mužjačkom. Druge neke stvari su tu simpatičnije od ovih bjelodanih činjenica: ta raspala industrija, svi ti očajnici, pošteni naivci, heroinski eskapisti i vrijedni radnici, svi ti “dineri” i predivni automobili s registracijama američkog stila ispisanima na perzijskom jeziku, ma sve što postoji tvori jedan zaokruženi svijet. Je li to košmarno viđenje na što bi ličila Amerika kada bi u njoj živjeli samo Perzijanci, ili je to idealni svijet i idealna doza slobode za perzijsku dušu, vrag će ga znati.
Na stranu što to nema veze s Perzijancima u Americi, koji su, kao i gotovo svi Amerikanci, uglavnom pouzdani članovi društva i još jedan od sastojaka u “melting potu”. Kao što vjerojatno ne postoji samurajska kultura među plaćenim ubojicama u New Yorku, ali koga briga za to kad Jarmush snimi cool film. Film A Girl Walks Home Alone at Night i njegova autorica vode nas u jedan novi, savršeno elaborirani, savršeno cool svijet gdje je sve na svom mjestu, gdje ni višak nije višak, gdje je razvlačenje produženje zadovoljstva. Iskreno, jedva čekam na njezin sljedeći film, na isti ili drugi svijet i na novu priču. Obavezno gledanje!
Marko Stojiljković powered by fak.hr