Whiplash
SAD, 2014., 107 min.
Režija: Damien Chazelle
Uloge: Miles Teller, J.K. Simmons, Melissa Benoist, Austin Stowell, Paul Reiser
U kinima: 22.1.2015.
ocjena 10 / 10
Filmovi o glazbi, kao i oni o sportu, imaju nesretnu tendenciju biti isprani nekreativnim i ziheraški sigurnim pristupom, što ih uvelike čini filmskim pandanima tv procedurala. Tematika kao takva uvijek će privući pristojan broj gledatelja i odgristi pozamašan dio zelenog kolača, no imati muda postala je rijetkost, gotovo pa nepoznanica među autorima iste.
Ritam ludila, film mladog redatelja Damiena Chazellea, novo je ostvarenje u filmskom svijetu, čija je duša pak starija od samog autora. Ama baš sve u Ritmu ludila bezvremenski je testament postojanju kroz jedini oblik uspjeha koji naša srca razumiju – priznanje o značaju.
Cijeli film vrti se oko dva lika – mladog bubnjara Andrewa i sadističkog učitelja Fletchera, te njihov odnos stavlja u fokus, dok su svi ostali likovi u potpunosti sekundarni i služe samo kao ljudska nadopuna nositeljima priče, minimalistički jasno ocrtavajući njihovu motivaciju. Zahvaljujući maestralnim izvedbama veterana J.K. Simmonsa i mlade nade Milesa Tellera, interakcije ovih dvaju likova svaki su put nanovo iznenađujuće, neugodne i jezive, kreirajući tako potentnu dinamiku koja, unatoč čestim obratima u priči, uspješno slijedi njezin prirodan tijek.
Već u uvodnoj sceni uvučeni smo u jaki psihološki vrtlog, lagano klizeći mračnim hodnikom iz Fletcherove perspektive i približavajući se Andrewu, poput tihog grabežljivca koji prvi puta zapaža svoj plijen. U sljedećim trenucima postaje jasno koliko Andrew zrači nesigurnošću i željom za dokazivanjem, a Fletcher mu kontrira mračnim cinizmom i provokacijama. Andrewu ne manjka talenta, ni ljubavi od strane njegova oca, inače propalog pisca s kojim rado odlazi u kino svakog tjedna, no nedostaje mu vještine da živi prosječnim životom. Za jednog devetnaestogodišnjaka koji se nalazi na prijelomu zrelosti to i nije toliko čudno, no u ekspresijama i govoru tijela koje Miles tako zorno dočarava na Andrewu vidljivo je kako je njegova zrelost već odavno započela, i kako su strast prema sviranju i težnja ka uspjehu jače od trenutnog stanja. Lako se da zaključiti kako ta abnormalna želja potječe od kompleksa usađenog u njemu zbog očeva neuspjeha u životu, no sam povod i uzrok nisu bitni. Mnogo je zanimljivija njegova preobrazba kroz koju prolazi od onog trenutka kada se prvi put, u maloj prostoriji za vježbanje na kraju onog mračnog hodnika, suočava s Fletcherom.
Simmons je ulogu nemilosrdnog, makjavelističkog voditelja jazz banda učinio u potpunosti svojom (kao onomad onu Schillingera u HBO-ovoj uspješnici Oz), te mu priznanja za to ne nedostaje – Golden Globe za najbolju sporednu mušku uloguu filmu zasad je najnovija i najznačajnija, uz nominaciju za Oscara. Fletcher predstavlja mnogo toga za Andrewa – njegovog mentora, mučitelja, zamjenskog i strogog oca te jedinu osobu koja mu može dati ono za čim vapi: odobrenje da je među najboljima. Fletcher sanja o svom Charlieju Parkeru, genijalnom jazz glazbeniku koji je savršenom kombinacijom talenta i neumorne vježbe dosegao vrhunac, što ne bi uspio da taj isti Charlie nije imao svog Fletchera. Iako se po forumima vode rasprave o samom kraju i pravoj Fletcherovoj prirodi, tj. radi li se o deluzioniranom sociopatu ili učitelju koji je spreman učiniti sve da iz učenika izvuče najviše, to nije istinska poanta priče. Ona se odnosi jedino i samo na Andrewa, i apsolutno je nebitno tko je i što Fletcher. On postoji kao ogled, ljudsko mjerilo koje emitira vlastite frustracije i patnje, a koje Andrew prima, obrađuje i nadilazi, te u tom nadilaženju dolazi do prave istine. To je isti onaj Andrew koji će prekinuti s djevojkom, vježbati dok ne iskrvari, svirati odmah nakon doživljene prometne nesreće, i praktički žrtvovati što god treba da bi došao do cilja. Andrew nije ništa manji makjavelist od Fletchera, i to je razlog zašto je fuzija njihovih ličnosti urodila nečim nestvarnim.
Glumačke nepoznanice, mračni interijeri, lukavi dijalozi i vješto režirane scene ekstremnog vježbanja ostatak su precizno pogođenih filmskih elemenata. Veoma je zahvalan i za višestruko gledanje, te se kasnije mogu primijetiti mnogi detalji koji služe kao foreshadowing onome što slijedi. Scenarij je pametno strukturiran i ni u jednom trenutku nije predvidljiv – svaka scena završava nekim novim, malim preokretom koji logično vodi u iduću, i tako doprinosi već etabliranoj dinamici a sam film održava svježim i napetim.
Damien Chazelle film je bazirao na vlastitom iskustvu bubnjara u jazz bendu, kao i lik Fletchera, kojeg je u fiktivne svrhe ipak nadopunio zloglasnošću jednog Buddyja Richa (maestralnog bubnjara poznatog po izuzetnom perfekcionizmu i strogoći). Iako će glazbenici, a pogotovo bubnjari uživati u realističnom prikazu kompleksnih rudimenata, dupliranih swingova i ritmičkih akrobacija (nemalo omogućenima Tellerovom predanošću da sam svira gotovo pola prikazanih sviračkih sekcija), ovo je prije svega filmsko remek-djelo i ravnopravni kandidat u utrci za ovogodišnjeg Oscara.
Ritam ludila je jedan od najboljih filmova 2014. godine (popularno nazvan kombinacijom Full Metal Jacketa i Black Swana) i hrabro, uznemirujuće djelo o cijeni predanosti i strasti prema nečemu. Ne laže, ne uljepšava i ne skriva grubu istinu o ishodu, te na kraju pruža direktnu usporedbu glazbe i filma, kroz drum solo koji u notu imitira Andrewov put do točke s koje nema povratka.
No tko bi se dovraga i želio vratiti?
Jerko Vičić powered by fak.hr