Svake godine, televizijske mreže zaprime tisuće primjedbi na reklame koje postaju sve glasnije i glasnije. Ljudi su umorni od prčkanja po daljinskom svaki puta kad im film prekine reklama koja je glasnija od najglasnije eksplozije hollywoodskih blockbustera.

Mark Richer, predsjednik ATSC-a, organizacije koja je razvila standarde za digitalne video formate u Sjevernoj Americi kaže: "To je problem koji se vuče već neko vrijeme, ne samo na televiziji već i na radiju."

Propisi koji bi ograničavali preglasne reklame postoje, barem u Americi, no oglašivači su naravno pronašli rupu u sustavu. FCC, američka vladina agencija koja regulira radio, televizijsku i kablovsku industriju, limitira samo veličinu najvećeg zvučnog vala, "peak level" zvuka. Prema njihovim pravilima peak level reklame ne smije biti viši od uobičajenog na ostalim emisijama.

Jedan od načina da se zaobiđe ovaj propis je kompresija dinamičkog raspona, koja pojačava najmekše zvukove. Taj postupak smanjuje razliku izmešu najvećeg i najmanjeg vala. Kompresirani zvuk bombardira uho sa više energije kroz dani period. Zvuk koji čujemo ima manje dinamike ali je glasniji.

Kad bi se zvuk u serijama i emisijama kompresirao na način kako to rade oglašivači, bio bi vrlo neugodan i neprirodan za uho, ali reklama traje samo minutu u kojoj oglašivači na ovaj način pokušavaju privući našu pažnju.

Problem je još veći kod digitalne televizije, jer se tamo može postići veći raspon zvuka nego kod analogne televizije. Ta činjenica još više pojačava razliku između normalnog programa koji koristi puni raspon zvuka i reklama, kod kojih se zvuk stisne i gurne što bliže peak levelu.

Dok se stvar ne razriješi, mi gledatelji kojima ovakve stvari paraju živce imamo dva rješenja. Jedno je kupovina uređaja koji imaju u sebi tehnologiju koja bi automatski mogla podešavati glasnoću (kao npr. Dolby Volume koji ima svoj vlastiti model ljudske percepcije zvuka), a drugo rješenje je nešto zamornije, ali vrlo efektivno - pritisak na mute gumb.