Sve učestaliji dolasci svjetskih glazbenih snaga zapravo su medvjeđa usluga domaćoj glazbenoj sceni - pored Beyonce, Alicije Keys i sličnih njihovi se scenski, estetski i glazbeni pokušaji zaista čine smiješnima. Upravo je zato finale 14. Hrvatskog radijskog festivala, daleko najveće estradne manifestacije u Hrvata, prošlo u bijednom ozračju i neprestanim pokušajima da nam se servira nešto što barem podsjeća na svjetske uzore. Odnosi se to na glazbu, ali i na sve oko nje - tragične voditelje, zbunjujući scenarij i druge "sitnice" zbog kojih se plejada hitova (hm...kako koji) pretvorila u teško probavljivu paradu pokušaja.

 

 

Što se nagrada tiče, većih iznenađenja nije bilo - Grand prix u večeri pop i rock glazbe odnijeli su Nina Badrić i Hari Varešanović s pjesmom "Ne mogu ti reći što je tuga", koja su mediji odmah po premijernom emitiranju nazvali favoritom. Glazbeni urednici nagradili su "Tihu snagu", duet Vanne i Jacquesa, a slušatelji grupu Colonia i pjesmu "Lažu oči moje". Po prvi je put dodijeljena nagrada Toše Proeskog za najbolju vokalnu izvedbu, a osvojila ju je Nina Badrić, opet zahvaljujući koketiranju sa sevdahom koje se njezinoj publici više nego očito jako svidjelo. 

 

Inače, večer prije dodijeljene su i nagrade u zabavnoj kategoriji, a trijumfirao je Miroslav Škoro, koji je s pjesmom "Domovina" odnio Grand prix. Nagradu radijskih slušatelja osvojio je Dražen Zečić s pjesmom "Vladarica", dok je Joško Čagalj Jole s pjesmom "Samac" odnio nagradu glazbenih urednika.

 

 

Praznih ruku tako su otišli brojni ambiciozni pretendenti na nagrade, a među njima i Lana Jurčević, koja je najavila atraktivni scenski nastup pa su joj mediji, u nedostatku pravih hitova, prišili titulu favorita. Nije opravdala ništa od navedenog - njezino izvijanje u usporedbi s inozemnim uzorima zaista je dječja igra, baš kao i cupkanje drugih izvođača koji su se odlučili za plesače na sceni.

 

Lana bi se na sceni sigurno bolje snašla nego njezina najnovija kopija, Franka Batelić, koja je imala problema s mikrofonom, pa ga je, umjesto da ga baci jer svi znaju da zijeva na playback, nespretno držala u ruci do kraja pjesme, koju je završila na rubu suza.

 

Ipak, prava se tragedija odvijala iza raskošne pozornice, i to zahvaljujući voditeljima, kojih je bilo previše, a sve što su uspjeli izgovoriti slobodno može u anale najglupljih voditeljskih replika.

 

Mia Kovačić i Nikolina Pišek u svom najgorem izdanju, bez imalo parlamentarnosti i kulture govora, te Bijele udovice u ulozi koja je smisao dobivala tek na trenutke, dok su većinu vremena proveli rugajući se i praveći budale od zvijezda koje su se pojavile. Za stolovima su, naime, sjedile mahom poznate, a time valjda i zanimljive osobe koje su Udovice odlučile ignorirati, pa su se bavile imaginarnim dolaskom Josipa Katalenića, što je prestalo biti smiješno otprilike u drugoj najavi.

 

 

Bombastično najavljena (i još više precijenjena) Nives Celzijus puku je u toj zbunjujućoj večeri, srećom,  uputila tek nekoliko rečenica. "Slatko iznenađenje" koje je najavlila ili nismo skužili, ili je prošlo nezapaženo među desecima sličnih "slatkih iznenađenja" kojima bi na kraj povremeno stala tek pokoja dobra pjesma (pokvarena playbackom).

 

 

Kako ne bi ispalo da imamo nešto protiv hrvatskog glamura, treba svakako istaknuti nekoliko dobrih trenutaka, kao što je pjesma "Jazz.ba" Crvene jabuke i gostiju, koja je publiku naglo razbudila te osvojila nagradu jednog dnevnog lista. Određene "estradne veličine", poput Nine Badrić, Vanne i sličnih, svakako treba pohvaliti što su neviđeni trash podnijele savršeno i damski, u toaletama i s besprijekornim frizurama. To što je opatijska priredba zapravo bila ispod njihovog nivoa na njima se nije vidjelo, što je, s obzirom na količinu izrečenih i otpjevanih gluposti, zapravo ispao pothvat večeri.