Gilda (1946)

Kad jedne večeri u Buenos Airesu postane žrtvom pokušaja pljačke, američkom sitnom kockaru Johnnyju Farrellu (G. Ford) u pomoć pritekne i život mu spasi otmjeni Ballin Mundson (G. Macready). Mundson je prilično arogantan čovjek koji u štapu ima skrivenu oštricu, ujedno i vlasnik kockarnice koji na Johnnyjev nagovor njega pristane angažirati kao svog čovjeka od povjerenja. Johnny je sposoban momak spretan u otkrivanju varalica, zbog čega prilično brzo postane Mundsonov blizak suradnik i upravitelj kockarnice. No kad se Mundson jednog dana s puta vrati s novom suprugom, izuzetno privlačnom Gildom (R. Hayworth), Johnny će u njoj prepoznati svoju nekadašnju djevojku prema kojoj još uvijek nije ravnodušan. To će uskoro primijetiti i Mundson, čovjek povezan i s organiziranim kriminalom, zbog čega će se između njega, zavodnice Gilde i Johnnyja stvoriti ljubavni trokut pun ljubomore i nepovjerenja. Nakon zapažene i Oscarom za najbolju glazbu nagrađene romantične mjuzikl-komedije "Djevojka s naslovne stranice", antologijska noirovska romantična triler-drama "Gilda" drugi je zajednički projekt redatelja Charlesa Vidora (Zbogom oružje) i legendarne R. Hayworth (Dama iz Šangaja). Riječ je o jednom od najvećih hitova svog vremena i po mnogima najuspjelijem film noiru ikad snimljenom, koji kritika u vrijeme premijere baš i nije mazila, no koji i danas uživa neosporan kultni status. R. Hayworth u njemu je predstavljena kao femme fatale, a zbog iznimno uspješnog eksploatiranja njenog seksipila, ona je upravo zahvaljujući ulozi Gilde stekla nadimak "boginja ljubavi". Slično "Casablanci" i realizaciji ovog izvrsno režiranog, naglašeno atmosferičnog i sjajno glumljenog filma pristupilo se s nedovršenim scenarijem koji se i uz nepotpisanu suradnju Bena Hechta (Lice s ožiljkom, Ozloglašena) nadopisivao iz dana u dan. I veliki G. Ford (Cimarron, U 3 i 10 za Yumu) i R. Hayworth i vrsni karakterni glumac G. Macready (Detektivska priča, Putovi slave) odlično tumače kompleksne uloge, a uz fotografiju pet puta za Oscara nominiranog Rudolpha Matéa (Strani dopisnik, Ponos Jenkija) izdvojiti vrijedi i glazbu oskarovca Huga Friedhofera (Žena u izlogu, Najbolje godine naših života).