"Smrt gospodina Lazarescua" govori o umirovljeniku, udovcu koji samoću najčešće ispunjava druženjem s bocom domaće "žestice". Jedne večeri Lazarescuu pozli i dok čeka vozilo hitne pomoći nastoji svoju sve jaču bol ublažiti lijekovima i rakijom, no kako bol ne prolazi, za pomoć se obraća susjedima. Kada bolničarka hitne pomoći konačno dođe, isprva pomisli da je riječ o alkoholičaru koji je popio malo previše, no neki je njegovi simptomi nagnaju da promijeni mišljenje i povede ga na dalja medicinska ispitivanja u bolnicu. Budući da se iste večeri dogodila i velika prometna nesreća s mnogo teško ozlijeđenih, preopterećeno bolničko osoblje ne uspijeva napraviti cjelovitu obradu te Lazarescua šalje u sljedeću bolnicu, u kojoj se ponavlja slična priča. Dok ga kolima Hitne pomoći voze od bolnice do bolnice, Lazarescuovo se stanje dramatično pogoršava.
Radnja filma zbiva se gotovo u realnom vremenu, u njemu nema glazbe, neki kadrovi snimani su kamerom iz ruke, a zamjetni su i drugi tragovi utjecaja Dogme 95. Tjeskobna atmosfera zatvorenih prostora (Lazarescuova stana, unutrašnjosti kombija hitne pomoći i bolnički interijeri), uvjerljiva gluma protagonista, ali i brojnih epizodista, pridonosi njegovoj gotovo dokumentarnoj uvjerljivosti. Iz filma se može iščitati kritika rumunjskog (i ne samo rumunjskog) zdravstvenog sustava, no on ponajprije govori o svijetu u kojem nema mjesta za ljubav prema bližnjem u trenucima kada je ona najpotrebnija. Pritom redatelj i koscenarist Cristi Pulu realno prikazuje glavnog junaka, ostarjela i zapuštena alkoholičara (iznimno uvjerljiv Ion Fiscuteanu) ne pokušavajući ga ni u jednom trenutku učiniti simpatičnijim publici. Prva dva sata filma (koji traje 153 minute) iznimno su vješto oblikovana, no tada dolazi do manjeg pada u stilu i ritmu te film ponešto gubi na snazi da bi se u konačnici vratio početni stil i dojmljivost s kojom i završava.
"Smrt gospodina Lazarescua" mučan je i "težak" film čije su kvalitete prepoznate na mnogim svjetskim filmskim festivalima (osvojio je i Propeler Motovuna), film koji nas neće nagnati da suosjećamo s njegovim protagonistom no koji će većinu užasnuti odnosom medicinskog osoblja prema pacijentu kojem je pomoć doista potrebna. Bez obzira imali pozitivna ili negativna iskustva sa domaćim sustavom zdravstvene skrbi za nadati se je da nikad nećemo doći u poziciju da se prema nama odnose kao prema gospodinu Lazarescuu.
Goran Ivanišević