Rano ljeto (1951)

Dvadesetosmogodišnja Noriko (S. Hara) živi s roditeljima i starijim bratom, njegovom ženom i dva sina, u obitelji tradicionalnih nazora. No, Drugi svjetski rat je završio i japansko društvo se zauvijek promijenilo. Djevojka radi, izlazi sa svojim prijateljicama na čaj i neobvezatan razgovor te ni ne pomišlja poslušati šefa koji joj je pronašao starijega neženju za muža. Njezina odluka pogađa ukućane i oni ju na svaki način nastoje "privesti pameti". Ali Noriko se ne kani udati za čovjeka kojega nije sama odabrala...
Rano ljeto, dojmljiv i pronicljiv portret promjena jedne japanske obitelji nakon Drugoga svjetskog rata, snimio je japanski filmski klasik, scenarist i redatelj Yasujiro Ozu (1903-1963). Ovaj osebujan filmaš, kojega je kritika podupirala od samih početaka, a široka japanska publika cijenila njegovu trajnu zaokupljenost različitim motivima obiteljskih i društvenih odnosa (majčinska požrtvovnost, sukob očeva i sinova, preljub, pitanje bračnoga izbora...) te prepoznatljiv i transparentan narativni stil u kojemu se isprepliću tragično i komično, profinjeni lirizam i jasna karakterizacija likova, u svijetu je "otkriven" tek poslije smrti, sedamdesetih godina prošloga stoljeća otkada ne prestaju prikazivanja retrospektiva njegovih djela.
Rano proljeće nastalo je 1951., dvije godine nakon izvrsne drame o sukobu oca i kćeri Kasno proljeće (1949) te dvije godine prije antologijske Priče o Tokyju (1953) u kojoj roditelji doživljavaju razočaranje i tragediju poslije posjeta djeci u prijestolnici. Riječ je o slojevitoj priči o tri naraštaja tokijske obitelji Mamiya u čiji skromni prigradski dom neumoljivo prodire novo, moderno vrijeme narušavajući stoljetna pravila i običaje. Na svoj karakterističan način, statičnom kamerom postavljenom u visini lica osoba koje kleče na tatamiju, Ozu niže svakodnevne, podjednako tužne i vedre slike iz života junaka, spretno ih povezujući domišljatim zvučnim i slikovnim prijelazima u neodoljivu elegičnu cjelinu raspada obiteljskoga minisvemira.